Matt Wolfson smatra da zapadni mediji prikrivaju ključnu ulogu Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela u preoblikovanju Zapadne Azije i Sjeverne Afrike, predstavljajući ove dvije države kao žrtve, dok se njihove vojne, političke i ekonomske intervencije širom regije uglavnom prešućuju.
U imperijalnim medijima, kao i u imperijalnoj politici, veličina i utjecaj često stoje u obrnutom odnosu. Pokojni Ben Bagdikian, jedan od najistaknutijih američkih kritičara medija, napisao je 2004. godine da bi se „muškarci i žene koji upravljaju medijskim korporacijama koje dominiraju američkom publikom mogli smjestiti u jednu prostraniju telefonsku govornicu“.
Slično tome, pokojna Joan Didion zapisala je 1996. godine o ljudima koji rade za vlasnike tih medija: „Jednom sam čula kako se grupa novinara slaže da postoji najviše dvadesetak ljudi koji zapravo upravljaju svim važnijim pričama – određujući njihove okvire, tempo, vrijeme i mjesto pojavljivanja te način na koji će biti predstavljene.“
Ova svjedočanstva, prema autoru, ukazuju na to da ono što na Zapadu čitamo kao „izvještavanje“ često nije izvještavanje u pravom smislu riječi, odnosno prikaz stvarnosti onakve kakva jeste. Umjesto toga, riječ je o informacijama, ponekad poznatim i godinama ranije, koje se u određenom trenutku izdvajaju i predstavljaju javnosti kako bi se uklopile u narativ koji kreatori medijskih sadržaja i njihovi izdavači žele promovirati.
Nedavni primjeri, prema autoru, potvrđuju takvu sliku medijskog djelovanja. Između maja 2025. i maja 2026. godine, The New York Times, The Washington Post, The Wall Street Journal, The Economist i The Financial Times objavili su devet opsežnih tekstova o problemima s kojima se suočavaju američki farmeri. Iako je riječ o posljedicama koncentracije poljoprivredne proizvodnje koje su prisutne još od 1970-ih godina, ova tema rijetko je ranije dobijala toliko pažnje, a gotovo svi tekstovi bili su oblikovani kroz sličan narativni okvir.
Naslovi poput „Porodična farma u Kanzasu jedva opstaje suočena s Trumpovim rezovima“, „Republikanski farmer oslanja se na rad imigranata. Sada gleda kako njegova stranka ukida ono od čega zavisi“ ili „Farmeri stare, a njihova djeca ne žele nastaviti porodični posao“ predstavljali su problem iz gotovo identične perspektive.
Slično tome, u maju 2026. godine istih pet medija objavilo je jedanaest članaka u kojima se tvrdilo da smanjena vojna parada povodom Dana pobjede u Rusiji predstavlja dokaz ruskih neuspjeha u ratu u Ukrajini. Među naslovima su se našli tekstovi poput „Šta skromna proslava Dana pobjede govori o Putinu i ratu u Ukrajini“, „Sve manja Putinova parada znak je ukrajinskih vojnih uspjeha“ i „Rusija posrće na bojnom polju“.
Autor ističe da je tek Leonid Ragozin iz časopisa The American Conservative ukazao na činjenicu da su čak i mnogi ljudi unutar same Rusije, koji su izrazito protiv Vladimira Putina i rata, bili zbunjeni takvim zaključcima zapadnih medija te su dovodili u pitanje njihovu razumnost i utemeljenost.
Ove narative, tvrdi autor, promovirali su mediji čiji su urednici i vodeći novinari godinama međusobno povezani profesionalnim vezama. Među njima su James Bennet, glavni američki dopisnik The Economista i bivši urednik komentatorske rubrike The New York Timesa; Matt Murray, izvršni urednik The Washington Posta i nekadašnji glavni urednik The Wall Street Journala; te Emma Tucker, direktorica globalnih vijesti The Wall Street Journala, koja je prethodno sedamnaest godina radila kao novinarka The Financial Timesa.
Autor također ističe da su vlasnici ili najveći dioničari ovih medijskih kuća – među kojima su Rupert Murdoch, Jeff Bezos, porodica Agnelli, Nikkei i porodica Sulzberger – na različite načine povezani s vodećim televizijskim mrežama poput CBS-a, ABC-a, NBC-a, CNN-a, Fox Newsa, Channela 4 i BBC-ja, kao i s novim platformama za distribuciju vijesti putem podcasta i internetskih servisa koje oblikuju informativni prostor angloameričke javnosti.
Prema Wolfsonu, mnogi od tih vlasnika svoje su bogatstvo izgradili ili značajno uvećali zahvaljujući ekonomskom poretku uspostavljenom nakon Hladnog rata, koji je počivao na slobodnoj trgovini, odsustvu carinskih prepreka i dostupnosti jeftine radne snage. Zbog toga, smatra autor, svaki izazov tom poretku – bilo da je riječ o carinama, deportacijama ili jačanju Rusije – u dominantnim medijima biva predstavljen kao prijetnja općem dobru i stabilnosti.
U središtu tog međunarodnog poretka, uspostavljenog nakon 1991. godine, nalaze se eksploatacija resursa Bliskog istoka i Sjeverne Afrike te posebni odnosi američkog političkog sistema s Izraelom. Stoga, zaključuje autor, nije slučajno što je jedan od glavnih fokusa savremenih medijskih narativa upravo rat protiv Irana.
Tokom prve dvije sedmice rata, ovih pet medijskih kuća objavilo je deset članaka koji su, začuđujuće slično, najveće i najtrajnije posljedice sukoba smještali u Dubai ili njegovu neposrednu okolinu. Među naslovima su se našli tekstovi poput: „Blještavi Dubai osjeća posljedice rata na Bliskom istoku“, „Putnici zarobljeni u Dubaiju suočeni s haosom, neizvjesnošću i dugim čekanjem“, „Rat na Bliskom istoku regionalnu turističku industriju košta 600 miliona dolara dnevno“ i „Rat s Iranom uzdrmao poslovni model Dubaija“.
Autor smatra da takav fokus nije slučajan. Dubai se među cionističkim krugovima često opisuje kao „vodeće logističko i finansijsko središte Zaljeva te jedno od rijetkih istinski kosmopolitskih uporišta na Bliskom istoku“. Ujedno je i najveći grad Ujedinjenih Arapskih Emirata, države koju Wolfson opisuje kao najbližeg saveznika Izraela izvan Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije.
Tri sedmice kasnije, isti mediji objavili su još šesnaest članaka u kojima se izlazak UAE-a iz OPEC-a i udaljavanje od dugogodišnjeg partnera Saudijske Arabije uglavnom tumačilo kao posljedica iranskog djelovanja koje navodno vodi ka zabrinjavajućem „rascjepu“ unutar arapskog svijeta.
U tom kontekstu, Nader Mousavizadeh je u The Financial Timesu upozorio da živimo u „dobu asimetrije“ u kojem je Iran, „iako ima ekonomiju manju od grčke“, uspio promijeniti način na koji globalna brodarska industrija procjenjuje rizike. S druge strane, Thomas Friedman je u The New York Timesu upozorio da „mali zlonamjerni akteri, bilo da su teroristi, anarhisti, kriminalci, političke grupe ili manje države“, mogu ugroziti i napasti kritičnu infrastrukturu bilo kojeg društva.
Prema autoru, ovakvi tekstovi dodatno učvršćuju sliku prema kojoj su UAE i njihovi saveznici žrtve regionalnih previranja, dok se uloga samih Emirata i Izraela u oblikovanju tih procesa uglavnom stavlja u drugi plan.
S jedne strane, autor smatra da ovakvi izvještaji potvrđuju koliko lične, političke i poslovne veze utiču na način medijskog izvještavanja. Thomas Friedman je, kako navodi, dugogodišnji i otvoreni zagovornik cionizma; Nader Mousavizadeh je iranski emigrant povezan s cionističkim krugovima; urednik The Financial Timesa porodičnim je vezama povezan s Ujedinjenim Arapskim Emiratima; dok su sami UAE uložili više od 15 milijardi dolara u britanski energetski sektor, značajna sredstva u britanske medije, te oko 2,4 biliona dolara u Sjedinjenim Državama kroz fabrike za proizvodnju poluprovodnika, infrastrukturu za podatkovne centre umjetne inteligencije, energetske projekte i industrijsku proizvodnju.
S druge strane, prema Wolfsonu, ovakvo izvještavanje ukazuje na zabrinjavajuće i potencijalno opasno izvrćanje stvarnosti. Za razliku od tema poput propadanja američke poljoprivrede ili ruskog osjećaja geopolitičkog okruženja, koje su zapadnoj publici relativno poznate i razumljive, alternativna tumačenja događaja na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi rijetko pronalaze prostor u dominantnim zapadnim medijima.
Autor tvrdi da takva gotovo potpuna dominacija jednog narativa o regiji omogućava stvarnim pokretačima nestabilnosti na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi – Ujedinjenim Arapskim Emiratima i njihovom najbližem savezniku, Izraelu – da djeluju uz praktično neograničenu političku podršku zapadnih država koje ih podupiru.
Štaviše, prema njegovom mišljenju, Izrael i UAE u medijskom prostoru često se predstavljaju kao žrtve regionalnih kriza i sukoba, iako je stvarnost, kako tvrdi autor, gotovo potpuno suprotna takvoj slici.
Zaista, tokom posljednjih dvadeset godina Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati provodili su sve tješnje povezanu i sve agresivniju regionalnu strategiju, koja je uživala gotovo bezrezervnu podršku Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Prema autoru, riječ je o podršci koja je u angloameričkim medijima rijetko bila predmet ozbiljnog preispitivanja te je uglavnom predstavljana kao nužno zlo ili neizbježna politička realnost.
Wolfson tvrdi da analiza djelovanja ovih država pokazuje kako su upravo one ono što pojedini zapadni komentatori opisuju kao „male zlonamjerne države“ sposobne da ugroze „kritičnu infrastrukturu svakog društva“. Prema njegovom mišljenju, Izrael i UAE godinama provode politiku koja podriva stabilnost regije i narušava suverenitet drugih država.
Autor zaključuje da su kontinuirane političke, vojne i ekonomske intervencije Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata stvorile pretpostavke za globalnu krizu iz 2026. godine. To je, smatra on, ostvareno postepenim slabljenjem i razaranjem državnih struktura u regiji, uglavnom izvan pažnje građana zapadnih zemalja čije vlade pružaju političku, vojnu i ekonomsku podršku takvim politikama.
Savez između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, prema autoru, počeo je poprimati svoj puni oblik 2009. godine, pod vodstvom dvojice lidera koji i danas u velikoj mjeri određuju politički smjer svojih država.
Te godine je sadašnji predsjednik UAE-a, šeik Mohammed bin Zajed Al Nahjan, mlađi brat tadašnjeg predsjednika države, preuzeo faktičku kontrolu nad zemljom od svog bolesnog brata. Istovremeno, 2009. godine Benjamin Netanjahu po drugi put postaje premijer Izraela, nakon svog prvog mandata tokom 1990-ih godina. Tu funkciju, uz kraći prekid, zadržao je sve do danas.
Wolfson ističe da su i Mohammed bin Zajed i Netanjahu na vlast došli noseći snažno porodično naslijeđe koje je oblikovalo njihove političke poglede i prioritete. Upravo su ta naslijeđena uvjerenja, prema autoru, uticala na politike koje su provodili nakon dolaska na vlast.
On smatra da su njih dvojica pragmatični savez svojih prethodnika sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom podigli na znatno viši nivo, nastojeći iskoristiti angloameričku političku i vojnu podršku kako bi preoblikovali političku i geostratešku sliku Bliskog istoka i Sjeverne Afrike u skladu sa vlastitim interesima.
Mohammed bin Zajed sin je osnivača Ujedinjenih Arapskih Emirata, šeika Zajeda bin Sultana Al Nahjana. Šeik Zajed preuzeo je vlast u Abu Dhabiju, središnjem emiratu buduće federacije, krajem 1960-ih godina. Nakon toga ujedinio je emirate u današnje Ujedinjene Arapske Emirate te otvorio zemlju za intenzivnu eksploataciju nafte, koristeći prihode od energetskog sektora za modernizaciju Abu Dhabija i Dubaija.
Prema autoru, Zajed je svom sinu prenio i određeno poštovanje prema zapadnim političkim i društvenim vrijednostima. Vođen tim uvjerenjima, sina je uputio na školovanje u Sandhurst, prestižnu vojnu akademiju koja obrazuje britanski vojni kadar. Wolfson navodi i da je Zajed znao kritikovati svog sina kada bi smatrao da previše daje prednost interesima muslimana, odnosno vlastitih podanika, u odnosu na druge skupine, podsjećajući ga riječima: „Svi smo mi Božija djeca.“
Nakon 2004. godine, kako je Mohammed bin Zajed postepeno učvršćivao svoj utjecaj u državnom vrhu, počeo je ubrzano razvijati projekte koje je započeo njegov otac. Pokrenuo je ambiciozne programe urbanog razvoja i projekte predstavljene kao ekološki održive, s ciljem privlačenja stranog kapitala. Za potrebe tih projekata u zemlju je dovođena velika radna snaga iz siromašnijih država.
Istovremeno se sve više oslanjao na strane službenike, menadžere i poduzetnike kako bi poticao privredni rast. Prema autoru, takva politika dovela je do toga da broj stranaca u UAE-u višestruko nadmašuje broj domaćih državljana, pri čemu se navodi omjer od približno deset stranih stanovnika na jednog državljanina Emirata.
Wolfson tvrdi da su pod izgovorom multikulturalnosti i tolerancije promovirane politike koje su slabile tradicionalne plemenske i islamske veze u društvu. Istovremeno, prihodi od nafte korišteni su za jačanje ratnog zrakoplovstva UAE-a, dok su za pojedine sigurnosne i vojne operacije angažirani i strani plaćenici.
Autor također ističe da je Mohammed bin Zajed tokom tog perioda izgradio snažne veze unutar američkog sigurnosnog i vojnog establišmenta. Među osobama s kojima je sarađivao navodi Richarda Clarkea, bivšeg šefa američke protuterorističke politike u administraciji predsjednika Billa Clintona, Bretta McGurka, dužnosnika za nacionalnu sigurnost koji je tokom administracije Baracka Obame bio uključen u pitanja vezana za Gazu, te Jamesa Mattisa, nekadašnjeg zapovjednika američke Centralne komande (CENTCOM) i kasnijeg ministra odbrane Sjedinjenih Američkih Država.
Benjamin Netanjahu bio je sin Benziona Netanjahua, historičara i predstavnika revizionističke struje u proučavanju jevrejske historije. Benzion Netanjahu zastupao je stav da je španska inkvizicija bila motivirana duboko ukorijenjenim antisemitizmom, toliko snažnim da je bila usmjerena čak i protiv Jevreja koji su prešli na katoličanstvo i prakticirali katoličku vjeru. Time se suprotstavljao velikom dijelu tadašnje akademske literature.
Također je podržavao ideju „Velikog Izraela“, politički projekt koji je zagovarao Ze'ev Jabotinsky, a koji je podrazumijevao izraelsku dominaciju na obje obale rijeke Jordan.
Prema autoru, Benzion Netanjahu je tokom 1950-ih godina u Tel Avivu smatran toliko radikalnim da je veći dio svoje akademske karijere proveo na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, porodica je ostala snažno povezana s izraelskim političkim projektom.
Benzionov sin Jonatan Netanjahu, stariji brat Benjamina Netanjahua, bio je zapovjednik izraelskih snaga koji je poginuo tokom operacije oslobađanja talaca u Entebbeu 1976. godine.
Wolfson smatra da su očev akademski angažman i bratova pogibija snažno uticali na političko oblikovanje Benjamina Netanjahua, doprinoseći razvoju onoga što autor naziva njegovim „opsadnim mentalitetom“ prema necionističkom svijetu. Istovremeno, dugogodišnji boravak njegovog oca u Sjedinjenim Državama pomogao je u uspostavljanju političkih i društvenih veza koje će kasnije imati važnu ulogu u Netanjahuovoj političkoj karijeri.
Nakon školovanja na Massachusetts Institute of Technology i rada u konsultantskoj kompaniji Boston Consulting Group, Netanjahu je u izraelskim političkim krugovima stekao reputaciju osobe koja izuzetno dobro poznaje američko društvo i politički sistem. Zbog toga je, sa svega 35 godina, imenovan za stalnog predstavnika Izraela pri Ujedinjenim nacijama u New Yorku.
Prema autoru, upravo tokom tog perioda, ali i u godinama koje su uslijedile, Netanjahu je uspostavio bliske veze s utjecajnim američkim milijarderima i političkim donatorima, među kojima su Sheldon Adelson i Charles Kushner.
Tokom 1990-ih i 2000-ih godina, obavljajući različite dužnosti u izraelskoj vladi, Netanjahu je koristio takve veze kako bi uz podršku američkih korporacija ubrzao tehnološki razvoj Izraela. Autor navodi da je zemlja, koja je do 1980-ih često bila posmatrana kao svojevrsni socijalistički eksperiment zasnovan na kibucima, postepeno transformirana u ono što se danas naziva „startup nacijom“.
Prema Wolfsonu, rezultat te transformacije bio je razvoj ekonomskog modela koji je po svojim karakteristikama mnogo više podsjećao na Singapore nego na raniji izraelski društveno-ekonomski sistem.
Prema autoru, ni Mohammed bin Zajed ni Benjamin Netanjahu nisu političari čije ih je porijeklo ili političko formiranje navelo na umjeren pristup regionalnim pitanjima.
Za Netanjahua, koji je poput svog oca vjerovao u političku dominaciju Jevreja nad prostorom Levanta, politički islam predstavljao je trajnog i nepomirljivog protivnika. Wolfson tvrdi da je Netanjahu politički islam smatrao autentičnim izrazom uvjerenja velikog dijela stanovništva Bliskog istoka i Sjeverne Afrike te da je zbog toga svaki dugoročni kompromis s takvim pokretima smatrao nespojivim s ciljevima izraelske politike.
U tom kontekstu, privremeni sporazumi i kompromisi, poput Sporazuma iz Osla iz 1993. godine, za njega nisu predstavljali trajno rješenje. Za razliku od ranijih izraelskih premijera, koji su određene teritorijalne ustupke Siriji, Egiptu ili Jordanu kombinirali s ekonomskom i tehnološkom saradnjom, Netanjahu je zagovarao pristup koji se često opisuje kao „mir za mir“.
Prema toj logici, izraelska vojna, tehnološka i ekonomska nadmoć trebala bi sama po sebi uvjeriti arapske države da prihvate mir, bez potrebe za značajnijim teritorijalnim ustupcima. Drugim riječima, koncept mira bio bi odvojen od pitanja teritorija i granica.
S druge strane, Mohammed bin Zajed je, prema autoru, različite islamističke pokrete posmatrao kao dijelove istog ideološkog spektra. Smatrao je da, uprkos međusobnim razlikama, svi oni teže uspostavi nekog oblika političkog poretka zasnovanog na islamskim načelima.
Prema Wolfsonu, Mohammed bin Zajed zastupao je stav da se države Bliskog istoka suočavaju s izborom između stabilnog, ali autoritarnog sekularnog poretka i potpunog društvenog i političkog rasula. Autor smatra da je upravo ova vizija predstavljala jednu od ključnih odrednica politike UAE-a u posljednjih dvadeset godina.
Najveća prepreka planovima Netanjahua i Mohammeda bin Zajeda za preoblikovanje regije, prema autoru, bio je Iran. Wolfson ga opisuje kao državu koja od Islamske revolucije 1979. godine predstavlja glavnu branu širenju zapadnog političkog i ekonomskog utjecaja na Bliskom istoku, uključujući eksploataciju prirodnih resursa, strane razvojne projekte i širenje potrošačkih modela zasnovanih na sekularnim vrijednostima.
U tom kontekstu, autor smatra da nije iznenađujuće što su se nakon Netanjahuovog povratka na vlast odnosi između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata počeli ubrzano razvijati. Saradnja je, kako navodi, prerasla početnu fazu nabavke tehnologije i postepeno se pretvorila u otvorenije diplomatske odnose zasnovane na zajedničkom cilju – uvjeravanju administracije američkog predsjednika Barack Obama da ne odustane od politike obuzdavanja Irana. Takvom pristupu kasnije su se pridružili i Bahrein i Saudijska Arabija.
Međutim, Wolfson tvrdi da se u Abu Dhabiju ovaj savez nije posmatrao samo kao partnerstvo između zaljevskih država i Izraela. Pozivajući se na povjerljivi diplomatski izvještaj iz 2009. godine, koji je Washingtonu uputio tadašnji američki ambasador u UAE-u Richard Olson, autor navodi da su Emirati javno podržavali ideju jedinstva zaljevskih država, dok su privatno bili skeptični prema regionalnoj vojnoj i sigurnosnoj saradnji.
Prema navodima iz dokumenta, Emirati su javno isticali partnerstvo i bliske veze sa Saudijskom Arabijom, dok je u internim procjenama državnog vrha upravo Saudijska Arabija bila označena kao druga najveća sigurnosna prijetnja nakon Irana. Kako primjećuje autor, Izrael se pritom nije nalazio na listi država koje su smatrane prijetnjom.
Posmatrano u svjetlu ovog povjerljivog dokumenta, ono što su zapadni mediji ovog aprila predstavljali kao dramatične promjene – izlazak UAE-a iz OPEC-a i njihovo navodno iznenadno svrstavanje uz Izrael i Zapad kao odgovor na iransku „agresiju“, ili, prema drugom tumačenju, udaljavanje od OPEC-a uslijed rastućih napetosti sa Saudijskom Arabijom i „restrukturiranja“ globalnog tržišta nafte – zapravo se može posmatrati kao logičan ishod dugogodišnje politike Emirata koja je od samog početka vodila upravo u tom smjeru.
Autor smatra da su se Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati, počevši od 2009. godine i Netanyahuovog povratka na vlast, a naročito nakon početka Arapskog proljeća 2011. godine, sve više udaljavali od ideje saradnje sa zemljama vlastite regije te se okretali politici njenog neposrednog oblikovanja i prisile.
Wolfson Arapsko proljeće opisuje kao nastojanje građana pojedinih zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike da uspostave oblike narodne suverenosti koji bi doveli u pitanje postojeće modele vanjskog političkog i ekonomskog utjecaja u regiji.
Prema njegovom mišljenju, Izrael i UAE su nakon toga počeli intervenirati širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike s ciljem suzbijanja političkog i kulturnog islama. Takva politika, tvrdi autor, često je podrazumijevala miješanje u unutrašnje prilike susjednih država i narušavanje njihovih političkih ravnoteža.
Posljedice takvog pristupa postale su vidljive i među samim saveznicima. Prema Wolfsonu, do 2025. godine čak se i Saudijska Arabija, koja je u početku učestvovala u mnogim od tih inicijativa, počela postupno udaljavati od njih zbog rastuće zabrinutosti za regionalnu stabilnost.
Ovo djelovanje širom regije započelo je zajedničkim obavještajnim i nadzornim programima UAE-a i Izraela, ali se s vremenom proširilo na vojne intervencije i posredničke sukobe u različitim dijelovima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Prema autoru, UAE i Izrael pružali su podršku vlastima u Bahreinu u gušenju građanskih protesta, dok su u Jemenu podržavali posrednički rat protiv snaga i političkih aktera koje su smatrali previše povezanim s islamističkim pokretima.
Također su, tvrdi Wolfson, predvodili oštru blokadu Katara zbog njegovih navodnih veza i podrške aktivnostima Muslimanskog bratstva. U Siriji su podržavali različite pobunjeničke grupe koje su djelovale protiv vlade povezane s Iranom.
U Sjevernoj Africi, prema autoru, UAE i Izrael pružali su podršku političkim promjenama u Tunisu i Egiptu, uključujući i procese koji su doveli do svrgavanja vlada povezanih s Muslimanskom braćom, izabranih nakon političkih previranja koja su uslijedila poslije 2009. godine.
Wolfson navodi da je takav utjecaj obuhvatao i stratešku te satelitsku podršku Maroku, koji je, prema njegovim tvrdnjama, uzvratio pružanjem podrške Emiratima tokom nedavnog rata protiv Irana.
Autor dalje tvrdi da su UAE i njihovi saveznici pružali finansijsku i vojnu podršku Libijskoj narodnoj armiji u Libiji, kao i sudanskoj paravojnoj formaciji (RSF) optuženoj za teške zločine tokom sudanskog sukoba.
Prema autoru, nijedna od ovih intervencija nije pravila razliku između militantnih organizacija i političkih pokreta koji su djelovali kroz demokratske procese. U skladu s pogledima Mohammeda bin Zajeda na politički islam i Netanjahuovim viđenjem arapskog svijeta, cilj nije bio razlikovati različite struje unutar političkog islama niti sarađivati s umjerenijim akterima, a suprotstavljati se radikalnijim. Drugim riječima, tvrdi Wolfson, nije se radilo o pragmatičnom pristupu koji bi podrazumijevao pregovore s jednim političkim pokretom, a suzbijanje drugog. Cilj je, prema njegovom mišljenju, bio potisnuti politički islam kao društvenu i političku ideju svuda gdje je pokazivao znakove jačanja i gdje je postojao prostor za djelovanje protiv njega. Autor ističe da je riječ o izuzetno ambicioznoj i agresivnoj politici, posebno imajući u vidu da su je provodile dvije države čije ukupno stanovništvo broji manje od 22 miliona ljudi, u regiji koja ima više od 500 miliona stanovnika.
Drugi važan aspekt ovog preoblikovanja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, koji je prema autoru bio jednako agresivan kao i vojne aktivnosti, odnosio se na ekonomiju i investicije. U mnogim slučajevima upravo su Ujedinjeni Arapski Emirati imali vodeću ulogu u finansiranju takvih projekata, dijelom i zato što pojedine arapske države zbog svoje formalne privrženosti panarapskim idejama nisu mogle otvoreno sarađivati s Izraelom.
Prema Wolfsonu, ove investicije obuhvatale su širok spektar projekata – od izgradnje luka i razvoja sistema za navodnjavanje, preko eksploatacije rudnih bogatstava i prirodnog plina, do izgradnje „zelenih“ i tehnološki naprednih gradova.
Autor tvrdi da su takvi projekti često donosili duboke promjene lokalnim zajednicama. Sela, gradovi i čitava urbana područja bivali su preoblikovani, dok su stanovnici nerijetko bili potiskivani, ekonomski marginalizirani ili uključivani u nove razvojne modele pod uvjetima koje su određivale velike korporacije i investicijski konglomerati u ime modernizacije.
Šire posmatrano, smatra Wolfson, posljedica takvih procesa jeste postupna zamjena tradicionalnih zajednica industrijskim radničkim naseljima i visokotehnološkim gradovima zasnovanim na intenzivnom nadzoru i kontroli. Na taj način, zaključuje autor, ne mijenjaju se samo ekonomije pojedinih zemalja, već se iz temelja preoblikuje društveni i kulturni karakter islamskog svijeta.
Geografski obuhvat ovih investicija veoma je širok. Na Bliskom istoku, UAE je značajno proširio svoje poslovne veze sa Sirijom. Prema navodima autora, obim robne razmjene između dvije zemlje, isključujući naftni sektor, dostigao je rekordnih 1,4 milijarde dolara u 2025. godini, što predstavlja rast od 132 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Sličan trend zabilježen je i u Turskoj, koju autor opisuje kao jednog od ključnih podržavalaca Muslimanskog bratstva. Trgovinska razmjena između Turske i UAE-a, izvan naftnog sektora, tokom iste godine dostigla je vrijednost od 45 milijardi dolara.
Prema Wolfsonu, i Izrael i UAE razvili su snažne veze s Azerbejdžanom, državom koja graniči s Iranom. Pozivajući se na pisanje lista The Arab Weekly, autor navodi da su Emirati daleko najvažniji trgovinski partner Azerbejdžana u arapskom svijetu te da ostvaruju oko 40 posto njegove ukupne trgovinske razmjene s državama regije. Istovremeno, Izrael iz Azerbejdžana uvozi značajne količine nafte, dok pojedini izvori tvrde da Baku izraelskoj strani omogućava određeni pristup područjima uz granicu s Iranom.
U Sjevernoj Africi, Izrael je 2025. godine s Egiptom potpisao najveći gasni sporazum u svojoj historiji, vrijedan više od 34 milijarde dolara. Istovremeno, UAE se smatra najvažnijim finansijskim partnerom Egipta, s ulaganjima u više velikih luka i infrastrukturnih projekata.
U Maroku je trgovinska saradnja s Izraelom između 2023. i 2024. godine porasla za 64 posto, dosegnuvši vrijednost od 53,2 miliona dolara. Godine 2025. izraelska kompanija Netafim, jedan od vodećih svjetskih proizvođača sistema za navodnjavanje kap po kap, otvorila je svoju prvu fabriku u Maroku. U isto vrijeme, vrijednost izvoza iz UAE-a u Maroko dostigla je približno 1,32 milijarde dolara, što predstavlja povećanje od 30 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Autor također tvrdi da su Emirati uključeni u trgovinu zlatom iz područja pod kontrolom oružanih grupa koje podržavaju u Libiji. Slične optužbe iznosi i za Sudan, navodeći da podrška određenim akterima u toj zemlji doprinosi nezakonitom odlivu mineralnih bogatstava, zbog čega Sudan godišnje, prema pojedinim procjenama, gubi i do osam milijardi dolara kroz krijumčarenje robe i resursa.
Širenje izraelskog i emiratskog utjecaja kroz vojne intervencije i ekonomske projekte širom regije, prema autoru, nije privuklo značajniju pažnju zapadne javnosti. Teme poput posredničkih ratova u Jemenu ili emiratskih ulaganja u afričkim državama uglavnom su bile obrađivane kroz pojedinačne vijesti i izvještaje, bez pokušaja da se povežu u širu regionalnu sliku.
Umjesto toga, tokom posljednje dvije decenije dominantni narativ o Bliskom istoku i Sjevernoj Africi u vodećim zapadnim medijima bio je fokusiran na Iran i njegove saveznike, prije svega Hezbollah i Hamas. Prema tom tumačenju, njihov utjecaj rastao je prvenstveno kao posljedica neuspjeha američke invazije na Irak.
Wolfson tvrdi da su brojni novinari, analitičari i komentatori izgradili svoje karijere upravo promovirajući različite verzije tog narativa. Među njima navodi Thomasa Friedmana iz The New York Timesa, Fareeda Zakaria iz The Washington Posta, Waltera Russella Meada iz The Wall Street Journala te Rana Foroohara iz The Financial Timesa.
Autor također spominje niz javnih intelektualaca, analitičara i aktivista povezanih s istraživačkim centrima i medijskim krugovima koji, prema njegovom mišljenju, doprinose širenju sličnih interpretacija događaja u regiji. Među njima nalaze se imena poput Fouad Ajami, Masih Alinejad, Roya Hakakian i Peter Beinart.
Istovremeno, na samom Bliskom istoku i među brojnim stručnjacima koji se bave ovom regijom razvijalo se sasvim drugačije tumačenje istih događaja, koje je uglavnom ostalo izvan vidokruga zapadne javnosti i dominantnih medija.
Prema tom viđenju, katastrofalne posljedice rata u Iraku, koji autor opisuje kao projekt američkih neokonzervativnih krugova bliskih cionističkoj ideologiji, poslužile su Mohammedu bin Zajedu kao osnova za izgradnju još čvršćih odnosa s Washingtonom. Emirati su, između ostalog, američkoj vojsci stavili na raspolaganje svoj zračni prostor i vojne baze te angažirali pojedince poput Erika Princea, poznatog po djelovanju privatnih vojnih kompanija tokom rata u Iraku.
Prema istoj interpretaciji, rat u Iraku i jačanje iranskog utjecaja koje je uslijedilo nakon njega imali su važnu ulogu i u oblikovanju vanjske politike Benjamina Netanjahua. Kada se 2009. godine kandidirao za premijera, jedno od ključnih obećanja njegove kampanje bilo je sprječavanje Irana da razvije nuklearno oružje.
Wolfson tvrdi da je upravo taj cilj kasnije postao središnji element vanjske politike Netanjahuove vlade. Uz podršku Ujedinjenih Arapskih Emirata, izraelska politika bila je usmjerena na suzbijanje onoga što su njeni zagovornici nazivali „radikalnim islamom“, pri čemu je Iran smatran njegovim glavnim predstavnikom. Prema autoru, ta strategija kombinirala je pritisak, političko nadmetanje i nastojanja da se pojedine države i politički akteri uključe u širi regionalni poredak predvođen Izraelom i njegovim saveznicima.
Mohammed bin Zajed, Benjamin Netanjahu i političke te medijske mreže koje ih podržavaju na Zapadu toliko su, prema autoru, insistirali na prijetnji „radikalnog islama“, te su bili toliko skloni izjednačavati islamističke pokrete različitih ideoloških usmjerenja – od Muslimanskog bratstva do Hamasa i Hezbollaha, pa čak i ISIS-a – da je njihov narativ o nužnosti preventivnog djelovanja protiv navodno neizbježne opasnosti u velikoj mjeri prihvaćen u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji.
Wolfson smatra da se iza takvog tumačenja krije sasvim drugačija stvarnost. Po njegovom mišljenju, ono što su Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati provodili tokom posljednjih godina nije prvenstveno bila odbrambena politika, već izuzetno ambiciozan pokušaj preoblikovanja muslimanskog svijeta iz samih temelja.
Autor tvrdi da je cilj takve politike bio potiskivanje političkog islama kao društvene i političke snage upotrebom vojne, sigurnosne i političke moći, dok su istovremeno trgovina, investicije i ekonomski projekti korišteni kao sredstvo za preoblikovanje vrijednosti, prioriteta i društvenih struktura islamskih zemalja.
Prema Wolfsonu, kada ne bi postojala dominantna medijska slika koja ove procese prikazuje drugačije, mnogim zapadnim posmatračima bilo bi očigledno da se radi o jednom od najopsežnijih pokušaja političkog, ekonomskog i kulturnog preuređenja muslimanskog svijeta u savremenom periodu.
U kontekstu petnaestogodišnjeg projekta koji je, prema autoru, bio usmjeren na potiskivanje i slabljenje utjecaja islama u pretežno islamskoj regiji, ono što se u zapadnim medijima često predstavlja kao širenje utjecaja Irana, Hamasa, Hezbollaha i Muslimanskog bratstva počinje se posmatrati u drugačijem svjetlu. Wolfson smatra da se njihove aktivnosti mogu tumačiti kao odbrambena borba za očuvanje političkog suvereniteta pred, kako navodi, prikrivenim i sistematskim vanjskim uplitanjem.
Prema njegovom mišljenju, upravo takva vrsta djelovanja ukazuje na obrazac u kojem Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati, oslonjeni na povoljnu medijsku sliku i gotovo bezrezervnu podršku Zapada, poduzimaju poteze koji izazivaju regionalne reakcije i otpor.
Autor tvrdi da se nakon toga odgovori aktera poput Hamasa ili Irana predstavljaju kao primarni uzrok nestabilnosti, dok se Sjedinjene Američke Države pozivaju da interveniraju pod izgovorom preventivne odbrane, očuvanja sigurnosti i zaštite međunarodnog poretka.
Wolfson zaključuje da takav ciklus omogućava Izraelu i UAE-u da provode vlastite regionalne ciljeve, dok se odgovornost za posljedice sukoba u velikoj mjeri preusmjerava na njihove protivnike.
Na prvi pogled, teško je u potpunosti objasniti samouvjerenost s kojom danas djeluju Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati. Uostalom, prije samo desetak godina obje su države bile na određenoj distanci od administracije američkog predsjednika Barack Obama. Osim toga, ukoliko Demokratska stranka ponovo osvoji Bijelu kuću 2028. godine, Washington bi mogao voditi politički blok čije je biračko tijelo posljednjih godina postalo znatno kritičnije prema Izraelu, ključnom savezniku UAE-a.
Ipak, Wolfson smatra da Izrael i Emirati raspolažu određenim mehanizmima koji im omogućavaju da umanje rizik od eventualnog slabljenja podrške svojih pokrovitelja u Washingtonu. Prema autoru, postoje dva ključna faktora koja im u tome mogu pomoći.
Prvi od tih faktora, prema autoru, jeste njihov utjecaj unutar samih Sjedinjenih Američkih Država. Wolfson navodi da su Ujedinjeni Arapski Emirati, počevši od mandata američkog predsjednika Joe Bidena, a nastavljajući i tokom drugog mandata Donalda Trumpa, preuzeli obavezu ulaganja oko 2,4 biliona dolara u američku ekonomiju.
Ta ulaganja, prema autoru, obuhvataju širok spektar sektora – od infrastrukture i energetike do industrijskih postrojenja, nekretnina i sportskih franšiza, uključujući i projekte povezane s NBA ligom.
Wolfson također ističe da su Emirati značajna sredstva ulagali u jačanje svog političkog utjecaja u Washingtonu. Pozivajući se na izvještaj američkog Ministarstva odbrane iz 2022. godine, navodi da su UAE nastojali iskoristiti određene slabosti američkog političkog sistema, uključujući oslanjanje političkih kampanja na donacije, snažan utjecaj lobističkih organizacija te nedovoljno strogu primjenu propisa koji se odnose na transparentnost stranog političkog utjecaja.
Prema autoru, takav utjecaj Emirati su mogli ostvariti i zahvaljujući političkom okruženju u kojem podrška Izraelu zauzima posebno mjesto unutar američkog establišmenta. Wolfson tvrdi da su procionistički politički i poslovni krugovi nakon završetka Hladnog rata postepeno stekli snažan utjecaj u američkom vojno-industrijskom i političkom sistemu, zbog čega je podrška Izraelu postala jedno od ključnih pitanja oko kojih među vodećim političkim akterima postoji širok konsenzus.
Drugi adut kojim, prema Wolfsonu, raspolažu i Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati u odnosima sa Sjedinjenim Državama jeste Kina.
Još 2017. godine Benjamin Netanjahu opisivao je odnose Izraela i Kine kao „brak sklopljen na nebesima“, ističući da Kina ima izuzetnu priliku da zauzme mjesto koje joj pripada na svjetskoj sceni te da Izrael može biti njen „savršeni mlađi partner“ u tom procesu.
Analizirajući razvoj kinesko-izraelskih odnosa u tom periodu, istraživačka organizacija RAND Corporation ocijenila je da bi eventualno strateško približavanje Izraela Kini bilo iznenađujuće, ali ne i nezamislivo. Kao razlog navodi činjenicu da je Izrael još 1950. godine bio prva država Bliskog istoka koja je diplomatski priznala komunističku vlast u Kini. Tokom narednih decenija dvije zemlje razvile su značajne ekonomske, tehnološke, sigurnosne i diplomatske veze, što je, prema RAND-u, izazivalo zabrinutost u Washingtonu.
Autor navodi da je intenzitet tog približavanja posljednjih godina donekle oslabljen, posebno nakon izraelskog rata u Gazi. Prema pojedinim tumačenjima, Kina se usprotivila izraelskim postupcima upravo zato što nastoji sebe predstaviti kao alternativni centar globalnog utjecaja i posredovanja nasuprot Sjedinjenim Državama.
Ipak, Wolfson smatra da nema pokazatelja da bi takve napetosti nužno potrajale u slučaju dolaska neke buduće izraelske vlade koju opisuje kao „liberalno-cionističku“. Prema njegovom mišljenju, takva bi vlada mogla nastaviti ostvarivati slične regionalne ciljeve, ali bi umjesto otvorene sile i vojnog pritiska veći naglasak stavila na ekonomski razvoj, investicije i druge oblike političkog utjecaja prema arapskom i muslimanskom svijetu.
Ovo je, prema autoru, još izraženije kada je riječ o Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Pozivajući se na izvještaj Center for Strategic and International Studies iz 2025. godine, Wolfson navodi da dio američkih stručnjaka partnerstvo između SAD-a i UAE-a u području umjetne inteligencije smatra važnim sredstvom za nadmetanje s Kinom.
Istovremeno, UAE već godinama održava snažne tehnološke i trgovinske veze s Kinom, što prema autoru ukazuje na nastojanje Emirata da balansiraju između dvije najveće svjetske sile i iz obje saradnje izvuku maksimalnu korist.
Wolfson tvrdi da Emirati u tom procesu vode sofisticiranu dvostruku politiku. S jedne strane, kako bi uvjerili administracije predsjednika Bidena i Trumpa da osjetljive američke tehnologije iz oblasti umjetne inteligencije neće završiti u kineskim rukama, pristali su ukloniti kinesku opremu iz pojedinih tehnoloških i AI projekata.
S druge strane, prema navodima izvještaja, dio investicija koje su formalno povučene iz kineskih kompanija preusmjeren je u novi investicijski fond sa sjedištem u Abu Dhabiju, koji se nalazi pod nadzorom savjetnika za nacionalnu sigurnost UAE-a.
Autori izvještaja smatraju da takav potez otvara ozbiljna pitanja o tome koliko su Emirati zaista spremni smanjiti svoju povezanost s kineskim tehnološkim sektorom. Istovremeno, prema njihovoj ocjeni, ovaj primjer pokazuje da UAE nastoji zadržati dobre odnose i s Washingtonom i s Pekingom, ostavljajući sebi prostor za djelovanje bez potpunog vezivanja za bilo koju stranu.
Prema Wolfsonu, Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati već su iskoristili svoj utjecaj u Washingtonu kako bi ostvarili značajne geopolitičke koristi i u odnosima između Sjedinjenih Država i Kine. Autor tvrdi da je upravo rat protiv Irana, koji povezuje s utjecajem procionističkih krugova bliskih Bijeloj kući, doveo administraciju Donalda Trumpa do nastojanja da stabilizira odnose s Kinom kako bi se zaštitila globalna trgovina nakon zatvaranja Hormuškog moreuza.
Prema njegovom tumačenju, američko približavanje Pekingu u tom kontekstu imalo je za cilj ublažavanje poremećaja u svjetskoj trgovini i energetskim tokovima izazvanih krizom s Iranom, kojeg zapadne vlade često predstavljaju kao destabilizirajućeg aktera.
Autor smatra da takav razvoj događaja pogoduje i Izraelu i UAE-u. U novonastalim okolnostima, tvrdi on, obje države mogu imati koristi i od saradnje Sjedinjenih Država i Kine u pitanjima očuvanja globalne stabilnosti – primjerice kroz zajednički pritisak na Iran da ponovo omogući nesmetan prolaz kroz Hormuški moreuz – ali i od njihovog međusobnog nadmetanja u oblastima tehnologije, odbrane i intelektualnog vlasništva.
Wolfson zaključuje da Izrael i UAE na taj način mogu istovremeno koristiti politike obje velike sile prema akterima koje smatraju prijetnjom regionalnom poretku, dok istovremeno profitiraju od američko-kineskog rivalstva. Prema njegovom mišljenju, posljedice takve dinamike snose prije svega stanovnici Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, ali i ekonomije samih Sjedinjenih Država i Kine.
Prema autoru, ovo nije priča koja se može pronaći na stranicama The Financial Timesa, The Economista, The Washington Posta, The Wall Street Journala ili The New York Timesa. Niti je, kako tvrdi, prisutna u dominantnim televizijskim medijima i popularnim podcastima čiji se novinari i komentatori kreću u istim političkim i medijskim krugovima te često promovišu slične narative, koji potom pronalaze put i do dijela takozvanih alternativnih medija.
U takvom medijskom okruženju, navodi Wolfson, novo približavanje između Kine i Sjedinjenih Država uglavnom se prikazuje kroz prizmu nadmetanja velikih sila – kao priča o kineskom samopouzdanju, odnosu sile u usponu i sile u opadanju, ili kroz poznate geopolitičke koncepte poput „Tukididove zamke“. U tim analizama fokus je najčešće na vanjskopolitičkim izazovima Donalda Trumpa ili unutrašnjim problemima kineskog predsjednika Xi Jinping, dok se, prema autoru, gotovo uopće ne govori o ulozi Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata u oblikovanju okolnosti koje su dovele do takvog razvoja događaja.
Wolfson smatra da dominacija ovakvog narativa, koji oblikuje relativno mali krug medijskih vlasnika, urednika i politički povezanih komentatora, ima ozbiljne posljedice. Po njegovom mišljenju, zapadna javnost ostaje nedovoljno informirana o stvarnim uzrocima regionalnih sukoba te svojim političkim liderima prešutno daje odobrenje za nastavak politike podrške Izraelu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Autor zaključuje da takve politike doprinose siromašenju, raseljavanju i stradanju stanovništva Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Istovremeno, smatra da djelovanje malog broja utjecajnih medijskih i političkih aktera produbljuje nepovjerenje i neprijateljstvo između zapadnih društava i naroda koji trpe posljedice politika njihovih vlada, čime se dodatno udaljava mogućnost uspostavljanja stabilnijeg i pravednijeg međunarodnog poretka.