Nakon više od četiri decenije neprijateljstva, sankcija, posredničkih ratova i povremenih direktnih vojnih sukoba, Sjedinjene Američke Države i Islamska Republika Iran 17. juna 2026. godine potpisali su Memorandum o razumijevanju (Memorandum of Understanding – MoU), dokument koji bi mogao predstavljati najvažniji diplomatski iskorak između dvije države još od završetka pregovora koji su doveli do nuklearnog sporazuma JCPOA iz 2015. godine. Za razliku od tadašnjeg sporazuma, koji se gotovo isključivo odnosio na iranski nuklearni program, novi memorandum obuhvata znatno širi spektar pitanja – od prekida neprijateljstava i sigurnosti pomorskih puteva do sankcija, ekonomskog oporavka Irana i budućih pregovora o regionalnoj sigurnosti.
Iako je riječ o privremenom dokumentu, njegov politički značaj nadilazi formalni status memoranduma. Njegovih četrnaest tačaka uspostavlja okvir za šezdesetodnevne pregovore koji bi, ukoliko uspiju, mogli rezultirati sveobuhvatnim međunarodnim sporazumom potvrđenim rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Drugim riječima, memorandum nije konačni mir, već mapa puta prema mogućem trajnom sporazumu.
Samo nekoliko sedmica prije potpisivanja memoranduma činilo se da je Bliski istok na ivici regionalnog rata nesagledivih razmjera. Zatvaranje Hormuškog moreuza, američka pomorska blokada iranskih luka, izraelski i američki napadi na vojne ciljeve u Iranu, kao i iranski odgovori kroz raketne i bespilotne napade, doveli su do najteže eskalacije između Washingtona i Teherana od Islamske revolucije 1979. godine. Sukob je brzo prerastao bilateralne okvire, zahvativši i Liban te dodatno destabilizirajući čitav region.
Istovremeno, globalna ekonomija počela je osjećati posljedice rata. Hormuški moreuz, kroz koji prolazi približno petina svjetske trgovine naftom, postao je simbol međunarodne zabrinutosti. Svaki novi incident izazivao je rast cijena energenata, povećanje troškova osiguranja pomorskog transporta i strah od šire ekonomske krize.
U takvim okolnostima diplomatska inicijativa, u kojoj su ključnu posredničku ulogu imali Pakistan i Švicarska, otvorila je prostor za pregovore koji su, uprkos velikom nepovjerenju obje strane, doveli do potpisivanja memoranduma.
Jedna od prvih pogrešnih interpretacija koja se pojavila u javnosti jeste tvrdnja da su Sjedinjene Države i Iran potpisali “mirovni sporazum”. Formalno gledano, to nije tačno.
Memorandum o razumijevanju predstavlja politički okvir kojim obje strane potvrđuju spremnost da prekinu neprijateljstva i započnu pregovore o konačnom sporazumu. U međunarodnom pravu ovakvi dokumenti često služe kao prelazna faza između primirja i konačnog ugovora.
Drugim riječima, memorandum sam po sebi ne rješava sva otvorena pitanja. On uspostavlja pravila ponašanja tokom narednih šezdeset dana, definiše prve korake koje obje strane moraju poduzeti i određuje mehanizme nadzora nad provedbom dogovorenih mjera. Tek nakon što obje strane ispune početne obaveze, pregovori prelaze u završnu fazu koja bi trebala rezultirati pravno obavezujućim međunarodnim sporazumom potvrđenim u Vijeću sigurnosti UN-a.
Dokument ima četrnaest tačaka koje se mogu podijeliti u nekoliko cjelina.
Prva grupa odnosi se na sigurnost i prekid neprijateljstava. Obje strane obavezuju se na trenutni prekid vojnih operacija, međusobno poštivanje suvereniteta i uzdržavanje od prijetnji ili upotrebe sile.
Druga grupa obuhvata pomorsku sigurnost. Sjedinjene Države pristaju ukinuti pomorsku blokadu iranskih luka, dok Iran garantuje slobodan prolaz trgovačkih brodova kroz Hormuški moreuz, uz mogućnost buduće koordinacije s Omanom i drugim državama Zaljeva.
Treća grupa odnosi se na ekonomiju. Predviđeno je postepeno ukidanje američkih i međunarodnih sankcija, oslobađanje dijela zamrznutih iranskih sredstava te pokretanje plana ekonomskog oporavka vrijednog najmanje 300 milijardi američkih dolara.
Najosjetljiviji dio memoranduma odnosi se na nuklearni program. Iran potvrđuje da neće razvijati nuklearno oružje te prihvata da se konačno rješenje nuklearnog pitanja definiše u saradnji s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Međutim, memorandum ne nalaže trenutno potpuno gašenje iranskog nuklearnog programa, već predviđa nastavak tehničkih pregovora tokom narednih šezdeset dana.
Na prvi pogled može djelovati neobično da je pitanje koje je decenijama bilo glavni razlog sukoba ostavljeno za završnu fazu pregovora.
Međutim, upravo ta odluka pokazuje da su obje strane odlučile krenuti obrnutim redoslijedom u odnosu na ranije pokušaje pregovora.
Tokom pregovora koji su doveli do nuklearnog sporazuma iz 2015. godine gotovo sva pažnja bila je usmjerena na centrifuge, nivo obogaćivanja uranija i međunarodne inspekcije. Ekonomska pitanja ostala su u drugom planu, a političko nepovjerenje nikada nije istinski prevaziđeno. Nakon američkog povlačenja iz sporazuma 2018. godine cijeli proces se raspao.
Ovoga puta pregovarači pokušavaju prvo stabilizirati sigurnosnu situaciju, obnoviti trgovinu i stvoriti minimalni nivo međusobnog povjerenja, a tek potom otvoriti najteža pitanja nuklearnog programa.
Prema riječima jednog visokog američkog zvaničnika, “redoslijed provedbe bit će važniji od samog teksta memoranduma”. Drugim riječima, uspjeh neće zavisiti samo od sadržaja sporazuma nego od toga koja će strana prva napraviti konkretan korak i koliko će druga vjerovati da će taj korak biti uzvraćen.
Već u prvim sedmicama bit će jasno koliko je memorandum održiv.Sjedinjene Države moraju započeti ukidanje pomorske blokade i izdavanje dozvola za međunarodne finansijske transakcije povezane s Iranom.Istovremeno, Iran mora omogućiti nesmetan prolaz komercijalnih brodova kroz Hormuški moreuz i započeti tehničku saradnju s IAEA-om.
Ako bilo koja od ovih obaveza bude odgođena ili osporena, cijeli proces mogao bi se zaustaviti prije nego što ozbiljni pregovori uopće počnu. Upravo zato mnogi analitičari smatraju da će narednih šezdeset dana predstavljati najvažniji period u američko-iranskim odnosima u posljednjih deset godina.
Izvori: Reuters i Aljazeera