Jedanaesti juli je dan sjećanja na više od osam hiljada ubijenih Bošnjaka, ali i dan koji otvara pitanje na koje ni tri decenije kasnije nije ponuđen konačan odgovor a ono glasi kako je genocid mogao biti počinjen u mjestu koje je od strane Ujedinjenih nacija proglašeno “zaštićenom zonom”?
Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti UN-a Srebrenica je proglašena sigurnom zonom pod zaštitom međunarodne zajednice, a hiljade civila povjerovale su da plava zastava Ujedinjenih nacija znači da su njihovi životi zagarantovani.Pokazalo se da nije bilo tako.
Nakon pada enklave 11. jula 1995. uslijedila su masovna pogubljenja više od osam hiljada muškaraca i dječaka — događaj koji su kasnije Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde kvalificirali kao genocid.
O ulozi međunarodne zajednice napisano je mnogo, ali najteže riječi o tome nisu izgovorili ni historičari ni političari, već same Ujedinjene nacije. U izvještaju generalnog sekretara UN-a iz 1999. godine stoji zaključak da je Srebrenica bila jedan od najvećih neuspjeha u historiji organizacije. Priznaje se da UN nije razumio namjere Vojske Republike Srpske, da nije osigurao dovoljno snaga za odbranu enklave, da raspoloživi vojni mehanizmi nisu iskorišteni na vrijeme i da stanovništvo nije zaštićeno, iako mu je zaštita ranije obećana.
Do sličnog zaključka došao je i opsežni NIOD-ov izvještaj iz 2002, koji na hiljadama stranica rekonstruira događaje prije i tokom pada grada. Iz njega se vidi da nizozemski bataljon Dutchbat nije djelovao izolirano — bio je uhvaćen u politička ograničenja, nejasan mandat i spor, neodlučan sistem odlučivanja. Upravo je taj sistem ostavio civile bez zaštite u trenutku kada im je bila najpotrebnija.
Godinama kasnije stigle su i sudske presude koje su dodatno otvorile pitanje odgovornosti. Nizozemski sudovi utvrdili su da država Nizozemska djelimično odgovara za smrt dijela muškaraca koji su se nalazili u bazi Dutchbata u Potočarima, jer su predati snagama koje su ih potom ubile. Prvi put je tako neka država proglašena djelimično odgovornom za postupke svojih vojnika u okviru mirovne misije UN-a.
To ne mijenja osnovnu činjenicu: punu krivičnu odgovornost za genocid snose njegovi izvršioci i politički i vojni vrh koji ga je planirao i proveo. Odgovornost međunarodne zajednice ovdje nije pitanje izvršenja zločina, nego pitanje zaštite koja je bila obećana, a nije pružena.
Zato Srebrenica traži više od komemoracije. Podsjeća da međunarodno pravo, rezolucije i plave kacige vrijede onoliko koliko postoji politička volja da se odbrane oni koji se na njih oslanjaju. Kada međunarodna zajednica proglasi neko mjesto sigurnom zonom, a onda dopusti da se u njoj dogodi genocid, uz gubitak ljudskih života gubi se i povjerenje u međunarodni poredak.
Srebrenica je upozorenje cijelom svijetu da obećanje zaštite, ako ga ne prati odlučnost da se ispuni, može postati posljednja laž koju žrtve čuju prije nego što ostanu potpuno same.
Slično pitanje danas se postavlja i povodom Gaze. Pred Međunarodnim sudom pravde vodi se postupak u kojem Južna Afrika optužuje Izrael za genocid nad Palestincima — sud je 2024. ocijenio da je plauzibilno da su prava Palestinaca zaštićena Konvencijom o genocidu ugrožena i naložio je Izraelu privremene mjere zaštite civila. Za razliku od Srebrenice, gdje je genocid pravosnažno utvrđen pred sudovima, u slučaju Gaze presuda o meritumu tek predstoji, a prema procjenama pravnih eksperata neće biti donesena prije kraja ove decenije. Ono što ipak povezuje ova dva slučaja nije pravni ishod, nego obrazac: postojanje obavezujućih međunarodnih normi i naredbi koje se, u nedostatku političke volje da ih neko sprovede, pokazuju nedovoljnim da zaštite ljude pod njima. I u Srebrenici, i danas u Gazi, postavlja se isto pitanje: „Čemu služi zaštita ako iza nje ne stoji spremnost da se ona i odbrani?“
A.M.