Analitičari razmatraju pitanje priprema li se širenjem američke kampanje bombardovanja teren za ograničeni kopneni upad na jug Irana, ukazujući na napade na ključnu infrastrukturu i vojne ciljeve.
Više od 50.000 američkih vojnika trenutno je raspoređeno širom zapadne Azije, saopćila je u nedjelju Centralna komanda SAD-a, opisujući ove snage kao „izuzetno oprezne, usredotočene, ubojite i spremne“.
Ovo saopćenje uslijedilo je nešto više od mjesec dana nakon što su Teheran i Washington 18. juna potpisali memorandum čiji je cilj bio okončanje američkog rata protiv Irana, započetog 28. februara. Međutim, prekid sukoba bio je kratkotrajan. Sjedinjene Američke Države obnovile su napade na Iran 8. jula, nakon čega je Teheran uzvratio napadima na američke baze širom regije, a predsjednik Donald Trump već sljedećeg dana proglasio je prekid primirja.
Od tada je američka kampanja proširena izvan sistema protuzračne odbrane, obalnih radarskih sistema, protubrodskog naoružanja i pomorskih kapaciteta Korpusa čuvara Islamske revolucije. U nedavnim napadima gađani su mostovi, željezničke veze, luke, aerodromi, ceste i oklopne divizije širom južnog Irana.
Ova promjena navela je analitičare da razmotre mogućnost da ciljevi Washingtona nadilaze ponovno otvaranje Hormuškog moreuza. Iako je broj trenutno raspoređenih snaga daleko manji od onoga koji bi bio potreban za sveobuhvatnu invaziju i okupaciju, ciljevi koji se bombarduju mogli bi ukazivati na pripreme za ograničenu kopnenu operaciju duž južne iranske obale ili protiv iranskih otoka.
Šta se zapravo gađa u napadima
Tokom devete uzastopne noći američke kampanje, kao i prethodnih dana, napadi su prošireni izvan pomorskih ciljeva čije je neutraliziranje obilježilo prve valove rata. Američki napadi izvedeni 16. i 17. jula pogodili su tri mosta, cestovni tunel i željezničku stanicu u Bandar Khamiru, u pokrajini Hormozgan. Posmatrači ovakav obrazac napada tumače kao pokušaj prekidanja saobraćajnih veza između Bandar Abbasa, glavne iranske luke, i kopnenih ruta koje vode prema središnjem Iranu i Teheranu.
Pogođen je toranj za nadzor pomorskog saobraćaja u Čabaharu, a njegova oštećenja naknadno su potvrđena satelitskim snimcima. Pogođena je i lučka zgrada u Sarkhur Tahrujiju, također u pokrajini Hormozgan. Prema dostupnim izvještajima, napadnut je i aerodrom u Iranšahru. U napadima su pogođeni i položaji iranske 88. oklopne divizije u Sistanu i Belučistanu te 92. oklopne divizije u Huzestanu, čime su oslabljene snage raspoređene duž glavnih južnih pravaca Irana.
Napadi izvedeni 7. i 8. jula bili su gotovo u potpunosti usmjereni na sisteme protuzračne odbrane, obalne radare, protubrodske kapacitete i pomorske snage Korpusa čuvara Islamske revolucije, što predstavlja tipičan skup ciljeva u kampanji usmjerenoj na uspostavljanje kontrole nad Hormuškim moreuzom. Međutim, do sredine jula spisak ciljeva vidljivo je proširen na saobraćajna čvorišta, luke i oklopne divizije. Riječ je o napadima na infrastrukturu i slabljenju vojnih snaga koji obično prethode raspoređivanju kopnenih jedinica, a ne isključivo pomorskoj operaciji.
Ekonomski značaj napadnutih pokrajina
Pisac i politički analitičar Saeed Šaverdi izjavio je za Al Mayadeen da cilj napada nije samo slabljenje iranskih vojnih kapaciteta, već i namjerno nanošenje štete iranskoj ekonomiji.
On ukazuje na četiri južne pokrajine koje podnose najveći teret napada: Huzestan, jednu od ključnih pokrajina za proizvodnju nafte i plina; Bušehr, uključujući područje Asalujeha; Hormozgan te Sistan i Belučistan. Šaverdi napominje da se u tim pokrajinama nalaze najveće i najvažnije iranske luke, preko kojih zemlja izvozi naftu i druge proizvode te uvozi robu koja joj je potrebna iz inostranstva.
Prema njegovim riječima, ove četiri pokrajine izložene su kontinuiranim napadima približno deset dana, dok su napadi prošireni i na druge dijelove zemlje, uključujući pokrajinu Jazd. Šaverdi to smatra pokazateljem da je Washington zaključio kako pomorska blokada sama po sebi nije dovoljna jer je Iran može zaobići, te da je stoga prešao na pokušaj potpunog prekidanja veza tih pokrajina s ostatkom zemlje.
Analitičari vide dva pravca djelovanja koja bi se mogla spojiti
Libanski novinar i analitičar Ali Fneish izjavio je za Al Mayadeen da trenutno postoje dva tumačenja američke vojne kampanje te da dostupni pokazatelji sve više upućuju na to da Washington možda istovremeno ostvaruje oba cilja.
Prvi, službeno objavljeni cilj jeste izvršiti pritisak na Iran kako bi se odrekao kontrole nad plovidbom kroz Hormuški moreuz. Drugi je da se napadima priprema teren za kopnenu ofanzivu na jugu Irana i moguću okupaciju iranskih otoka. Fneish ističe da mogućnost kopnene operacije više nije samo teorijska ni iz iranske perspektive, budući da je nekoliko iranskih zvaničnika o tom scenariju javno govorilo.
Hamidreza Azizi, stručnjak za iransku sigurnosnu politiku, iznio je sličnu procjenu u objavi na društvenim mrežama. Prema njegovim riječima, Washington bi kontrolu nad južnim iranskim obalnim pojasom mogao smatrati jedinim trajnim rješenjem pitanja Hormuškog moreuza. To bi predstavljalo znatno ambiciozniji cilj od ranijih zamisli usmjerenih na zauzimanje pojedinačnih otoka.
Kao dokaz da je riječ o kampanji osmišljenoj kako bi se olakšalo eventualno raspoređivanje kopnenih snaga, Azizi navodi isti obrazac napada na infrastrukturu: onesposobljavanje mostova, željezničkih veza i aerodroma, napade na cisterne s gorivom u Bandar Abbasu te položaje oklopnih divizija.
Primirje kao paravan za pripremu invazije
Stručnjak za međunarodne odnose Mostafa Khoščešm izjavio je za Al Mayadeen da bi svaki privremeni prekid borbi mogao biti dio priprema za kopnenu invaziju.
Prema njegovim riječima, Sjedinjene Američke Države pokušat će postići privremeno primirje s Iranom upravo kako bi se pripremile za kopnenu invaziju. On smatra da Trump i dalje namjerava pokrenuti kopneni i pomorski napad jer prethodne dvije faze rata nisu donijele željene rezultate.
Hoščešm kao dokaz da su pripreme već u toku navodi gomilanje američkih snaga u Kuvajtu, ističući da se čini kako se Amerikanci ondje pripremaju za kopneni i pomorski napad. Dodaje da su se arapske države Perzijskog zaljeva znatno više uključile u pružanje podrške Sjedinjenim Američkim Državama, što objašnjava zašto se takve pripreme odvijaju na njihovoj teritoriji.
Prema njegovim riječima, Iran neće dovoditi u pitanje vlastitu nacionalnu sigurnost, a Sjedinjene Američke Države moraju napustiti regiju.
Iran nastoji osujetiti pripreme za invaziju
Penzionisani brigadni general Ali Abi Raad izjavio je za Al Mayadeen da Iran već djeluje pod pretpostavkom da se priprema kopnena faza operacije te je nastoji osujetiti u samom začetku.
Prema njegovim riječima, iranske snage namjerno gađaju mjesta na kojima su koncentrirane američke trupe koje bi mogle učestvovati u eventualnoj kopnenoj operaciji ili upadu. U tom kontekstu, iranski napadi na bazu Camp Buehring u Kuvajtu nisu predstavljali samo odmazdu, nego su prekinuli i logističke veze između američkih snaga u Perzijskom zaljevu i Iraku.
Dodaje da su američke zalihe presretačkih raketa za sisteme Patriot i Iron Dome smanjene do te mjere da iranske rakete stižu do svojih ciljeva bez presretanja. Na isti pritisak na američku logistiku ukazuje i napad na luku Fudžairah, koja je pretvorena u bazu za opskrbu američkih ratnih brodova gorivom.
Uprkos Trumpovim tvrdnjama da su iranski kapaciteti uništeni, Abi Raad ističe da Teheran i dalje kontrolira Hormuški moreuz, čime se dovodi u pitanje tvrdnja da je zračna kampanja sama po sebi već ostvarila svoje ciljeve.
Sumnje u mogućnost uspjeha invazije
Šaverdi ne isključuje mogućnost da se ovim napadima priprema teren za kopnenu ofanzivu, ali sumnja u njene izglede za uspjeh. Prema njegovim riječima, takva operacija ne bi bila jednostavna i Sjedinjene Američke Države suočile bi se s velikim poteškoćama, zbog čega su izgledi za njen uspjeh veoma mali.
On iranski odgovor ne tumači samo kao odbrambeno djelovanje. Kako navodi, Iran je počeo gađati operativnu dubinu američkog vojnog prisustva u regiji. Zračno-raketne snage Korpusa čuvara Islamske revolucije napadaju tu dubinu „dosad nezabilježenim intenzitetom“, koristeći balističke rakete i bespilotne letjelice. Slične operacije izvodi i regularna iranska vojska, koja se pri napadima na lokacije s koncentriranim američkim vojnicima i snagama više oslanja na bespilotne letjelice nego na rakete.
Margaret Kimberley, izvršna urednica i viša kolumnistica portala Black Agenda Report, izjavila je za Al Mayadeen da Washington i dalje pogrešno procjenjuje Iran. Prema njenim riječima, Washington već nije uspio svrgnuti iransku vlast, a ni raspoređivanje kopnenih snaga ne bi donijelo uspjeh.
Brojke koje stoje iza moguće invazije
Ako se priprema kopnena operacija, teško je uskladiti broj potrebnih vojnika s obimom trenutno raspoređenih snaga.
Stručnjaci za odbranu i sigurnost često se pozivaju na standardnu procjenu za protivpobunjeničke operacije od 20 pripadnika sigurnosnih snaga na 1.000 stanovnika. S obzirom na to da Iran ima približno 88 miliona stanovnika, za sveobuhvatnu invaziju i okupaciju bilo bi potrebno oko 1,76 miliona vojnika, što premašuje ukupan broj aktivnih pripadnika američkih oružanih snaga.
Procjenjuje se da bi čak i za ograničenu operaciju duž iranske obale i u Huzestanu bilo potrebno između 250.000 i 400.000 vojnika. To je pet do osam puta više od približno 50.000 američkih vojnika trenutno raspoređenih širom regije, pri čemu većina njih ne pripada kopnenim borbenim jedinicama.
Neki analitičari moguću invaziju na Iran porede s invazijom na Irak 2003. godine, ali to poređenje više potkopava nego što opravdava uvjerenje u mogućnost brzog uspjeha. Sjedinjene Američke Države angažirale su približno 170.000 vojnika kako bi zauzele Irak, zemlju četiri puta manju od Irana, s pretežno ravnim pustinjskim terenom i vojskom koja je već bila oslabljena decenijom sankcija i prethodnim ratovima. U slučaju Irana ne postoji nijedna od tih olakšavajućih okolnosti.
Planinski lanac Zagros predstavlja prirodnu prepreku duž zapadnih i južnih prilaza Iranu, dok se samo njegova južna obala proteže na 1.800 kilometara. Iran s približno 88 miliona stanovnika ima više nego trostruko brojniju populaciju od one koju je Irak imao u vrijeme invazije 2003. godine. Ako je za Irak bilo potrebno 170.000 vojnika, onda bi za znatno zahtjevniji cilj, gotovo četiri puta veći, bilo potrebno mnogo više, a ne manje snaga. Na tome se zasnivaju prethodno navedene, znatno veće procjene potrebnog broja vojnika, kao i zaključak da je trenutno američko vojno prisustvo daleko ispod tog nivoa.
Otok Kharg i ograničenja operacije manjeg obima
Ovo nije prvi put da se kao alternativa razmatra operacija užeg obima. Azizi je u svojoj objavi naveo da trenutna nagađanja već nadilaze ranije zamisli usmjerene na zauzimanje otoka Kharg, glavnog iranskog terminala za izvoz nafte, kako bi se prekinuo iranski izvoz, ili na okupaciju otoka u blizini Hormuškog moreuza radi osiguravanja pomorske plovidbe.
Kharg već ima iskustvo s takvim pokušajima. Irak je tokom iransko-iračkog rata, između 1984. i 1988. godine, više puta bombardovao ovaj otok, ali je Iran nastavio izvoziti naftu preusmjeravajući tankere prema otoku Larak, smještenom južnije.
Svaki savremeni pokušaj zauzimanja otoka suočio bi se s istim utvrđenim prilazima, dometom raketa raspoređenih u obližnjoj pokrajini Bušehr te vjerovatnoćom da bi Iran svaki kopneni upad na svoju suverenu teritoriju, pa makar se radilo i o priobalnom otoku, smatrao crvenom linijom koja bi izazvala širu odmazdu.
Operacije ograničenog obima zahtijevale bi manje snaga, ali bi nosile znatne političke rizike. Ni historijska iskustva ni današnje geografske okolnosti ne ukazuju na to da bi takve operacije same po sebi mogle okončati postojeći sukob.
Odgovor Irana: „Čekamo ih“
Ako Washington razmatra mogućnost kopnene operacije, Teheran je već poslao odgovor. Iranski ambasador u Rusiji izjavio je u nedjelju da bi dolaskom američkih kopnenih snaga rat postao „muški rat“, dodavši da nije siguran bi li Sjedinjene Američke Države uspjele iz regije izvući tijela svojih poginulih vojnika.
Ministar vanjskih poslova Abbas Arakči iznio je sličan stav nekoliko mjeseci ranije kada su ga u intervjuu za NBC News pitali strahuje li od kopnene invazije.
„Ne, čekamo ih“, odgovorio je, dodavši da je Iran uvjeren kako se može suprotstaviti američkim snagama te da bi ishod za njih predstavljao „veliku katastrofu“.
Šehid Ali Laridžani, nekadašnji sekretar iranskog Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, izjavio je da iranske snage „čekaju američke vojnike i spremne su za njih“, obećavši da će „poniziti“ američke zvaničnike „ubijanjem i zarobljavanjem hiljada njihovih vojnika“ ukoliko američke kopnene snage uđu u Iran.
Sveobuhvatna invazija nije vjerovatna, ali ograničeni kopneni upad jeste moguć
Dostupni dokazi ne ukazuju na to da neposredno predstoji američka kopnena invazija. Washington nije rasporedio dovoljan broj ni odgovarajuću vrstu snaga potrebnih za okupaciju velikih razmjera, a operacija protiv Irana bila bi znatno zahtjevnija od invazije na Irak 2003. godine.
Ipak, obrazac nedavnih napada ukazuje na mogućnost da se Sjedinjene Američke Države pripremaju za nešto više od zračne i pomorske kampanje. Napadima na saobraćajne veze, luke, aerodrome, oklopne jedinice i rute za opskrbu SAD bi mogao nastojati oslabiti sposobnost Irana da premješta snage i doprema zalihe na jugu zemlje. Time bi se olakšalo izvođenje manje kopnene operacije ograničenog obima duž obale ili na obližnjim otocima.
Sveobuhvatna invazija nije vjerovatna s obzirom na trenutni obim raspoređenih snaga, ali mogućnost ograničenog kopnenog upada ne može se isključiti. Čini se da Iran tu mogućnost shvata ozbiljno te gađa mjesta koncentriranja američkih snaga, rute za opskrbu i regionalne baze koje bi mogle poslužiti kao podrška takvoj operaciji.
Piše: Hala Farhat