Trumpova sve intenzivnija kampanja sankcija protiv Irana mogla bi proizvesti suprotan učinak, oslabiti američku ekonomsku moć i ubrzati globalno udaljavanje od finansijskog sistema zasnovanog na dominaciji dolara.
Trumpov očajnički pokušaj da uništi iransku ekonomiju bez nove vojne eskalacije dovodi u pitanje održivost američkog režima sankcija protiv Irana, Rusije, Kine i drugih protivnika Washingtona.
Godina 2026. zasad predstavlja jednu od najtežih za američku percepciju vlastite moći. Nakon što je pokrenut rat protiv Teherana, kojem su pojedini krugovi u Washingtonu težili još od 1979. godine, američki establišment nije dočekao slom Islamske Republike, nego njeno dodatno učvršćivanje.
Umjesto ponovnog uspostavljanja neupitne dominacije nad područjem Perzijskog zaljeva, Washington se sada mora pomiriti s trajnom ulogom Teherana u upravljanju najvažnijim svjetskim plovnim putem ili se suočiti s globalnom ekonomskom katastrofom. Američko-izraelska agresija nije oslabila iransku pregovaračku poziciju, nego ju je višestruko ojačala, dajući Iranu nivo globalne moći i utjecaja kakav nije imao tokom više od pet stoljeća zapadne dominacije.
Dok se američka administracija suočava s političkim pritiscima uoči izbora za Kongres i približavanjem iscrpljivanja strateških rezervi nafte, koje su ublažile stvarne razmjere energetskog udara, uskoro bi mogla svjedočiti slabljenju još jednog donedavno neprikosnovenog instrumenta svoje moći. Riječ je o politici ekonomskih sankcija.
Ove sedmice pokrenuta je takozvana „Operacija ekonomski izopćenik“, kojom Washington namjerava prekinuti svaki oblik ekonomske povezanosti Irana s ostatkom svijeta. Program je predstavio američki ministar finansija Scott Bessent, koji se istovremeno suočava s rastom cijena nafte izazvanim potezima SAD-a i neuspjehom pomorske blokade južne iranske obale. Blokada dosad nije dovela ni do sloma Teherana ni do njegove kapitulacije.
Povratkom politici otvorene ekonomske prisile Trumpova administracija najavila je dosad nezabilježenu eskalaciju sekundarnih sankcija. To bi značilo da bi svaka kompanija ili država koja održava bilo kakve ekonomske odnose s Iranom mogla biti isključena iz ekonomskog i finansijskog sistema zasnovanog na američkom dolaru.
Ova prijetnja nije usmjerena samo prema regionalnim, malim i srednje velikim ekonomskim partnerima Islamske Republike, nego izričito i prema Kini i Rusiji. U nastojanju da prisili Iran na pokoravanje, Washington podiže sukob na nivo globalne ekonomske ucjene, usmjerene čak i protiv jedine ekonomije koja se po snazi približava američkoj i koja bi mogla ugroziti njen položaj.
Čak je i Bessent priznao da bi stvarno provođenje takvih sankcija moglo „raznijeti“ globalni finansijski sistem.
Osim što prijeti svim državama koje na bilo koji način posluju s Iranom, Trumpova administracija je, na poticaj Izraela, počela razmatrati i uspostavljanje potpune kopnene blokade. Za provođenje takvog plana morala bi prisiliti sistemski važne regionalne države, poput Turske, Iraka i Pakistana, da žrtvuju svoje prirodne ekonomske veze sa susjednim Iranom kako bi ostvarile ciljeve strane sile čija je politika njihovu sadašnjost i budućnost već gurnula u ekonomsku neizvjesnost.
Još prije pokretanja takozvanog „Ekonomskog Dana D“, Peking je odbacio prijetnje Trumpa i Bessenta. Kina je poručila da će na svake američke sankcije protiv subjekata uključenih u kinesko-iransku trgovinu odgovoriti „svim potrebnim mjerama“.
Postepeno razdvajanje kineske i američke ekonomije, posljedice američkog carinskog rata protiv ostatka svijeta i očigledno raspadanje sjevernoameričkog ekonomskog bloka, nekadašnjeg NAFTA-e, ostavljaju Washington bez prostora da podnese stvarnu cijenu kineske odmazde. To je još manje moguće ako se istovremeno suoči s protumjerama Rusije, Turske, Indije, Pakistana i drugih zemalja kojima je ponovno otvaranje Hormuškog moreuza važnije od trgovine sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Ni Iran nije bez vlastitih ekonomskih sredstava pritiska, posebno u poređenju s periodom politike „ekonomskog gušenja“ tokom prvog Trumpovog mandata. Teheran je novu američku kampanju prepoznao kao očajnički potez i odgovorio vlastitim ultimatumom: svaka država koja se priključi ekonomskoj opsadi Irana bit će smatrana neprijateljskom.
Trump možda vjeruje da manja neposredna zavisnost američke ekonomije od Hormuškog moreuza Washingtonu daje određenu prednost. Međutim, većina država svijeta u cijelosti ili djelimično zavisi od energenata i sirovina koje prolaze tim plovnim putem.
Kroz Hormuški moreuz godišnje prolazi približno 20 posto svjetske trgovine naftom i prirodnim plinom, 30 posto industrijskog helija, 40 posto sumpora i polovina sirovina potrebnih za proizvodnju vještačkih gnojiva. Zbog toga mnoge zemlje imaju znatno više razloga da postignu dogovor s Islamskom Republikom nego da se pridruže pokušajima Washingtona i Tel Aviva da Iran bace na koljena.
Ako Washington zaista provede ovu politiku, njena izuzetna ekonomska arogancija mogla bi imati jedan od dva ishoda. Sankcije bi mogle propasti i razotkriti granice američke ekonomske moći, baš kao što su razotkrivene granice njene vojne sile. Druga mogućnost jeste da sankcije uspiju, ali da pritom podijele svijet na odvojene ekonomske sisteme.
Kao i kod gotovo svakog poteza ove administracije, uspjeh bi mogao biti štetniji od neuspjeha. Washington bi mogao otuđiti čak i svoje najbliže partnere, dok bi „globalna ekonomija“ zasnovana na dolaru postajala sve manje globalna. Istovremeno bi američka politika pritiska i neprijateljstva ubrzala stvaranje paralelnog svjetskog ekonomskog sistema.
Samuel Geddes
Izvor: Al Mayadeen Englis