Novo istraživanje otkriva kako su akademska istraživanja finansirana njemačkim novcem pomogla širenju izraelskih naselja i prisvajanju palestinskih vodnih resursa na okupiranoj Zapadnoj obali.
Koristeći akademske institucije kao paravan, njemačka vlada je između 2017. i 2021. godine potajno usmjerila milione eura u izrazito diskriminatoran projekat koji je olakšao širenje cionističkih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali. U okviru tog projekta javni novac i rezultati naučnoistraživačkog rada stavljeni su u službu suštinski nezakonitog i nemoralnog poduhvata, čime je Berlin grubo prekršio svoje međunarodnopravne obaveze, kao i domaća ograničenja koja uređuju akademska istraživanja.
Ovaj javnosti dosad nepoznat skandal samo je jedan dio šireg obrasca kroz koji Njemačka, naočigled svih, prikriveno pomaže širenje cionističkih naselja i potpuno brisanje Palestine.
Ovo su šokantni nalazi zajedničkog istraživanja koje je provela grupa njemačkih studentskih organizacija solidarnosti s Palestinom, među kojima su Not In Our Name i Academic Opposition.
Njihov izvještaj predstavlja pionirski poduhvat u kritičkom sagledavanju istraživanja vodnih resursa koja finansira njemačka država u saradnji s institucijama cionističkog entiteta. Riječ je o prešutnoj i široko razgranatoj sprezi koja uključuje brojne državne i paradržavne institucije u Berlinu i Tel Avivu. One finansiraju akademska istraživanja u naizgled bezazlenim oblastima, čiji rezultati neposredno doprinose etničkom čišćenju i otimanju palestinske zemlje na Zapadnoj obali i šire.
Istraživanje je usmjereno na projekat MedWater, nastao kao rezultat problematične saradnje njemačkih i izraelskih akademskih institucija. Berlin je tokom četiri godine izdvojio 1.818.348 eura za finansiranje konzorcija kojim je koordinirao Tehnički univerzitet u Berlinu, uz učešće univerziteta u Göttingenu i Würzburgu.
Cilj projekta bio je razviti alat za modeliranje posljedica otvaranja novih ili uklanjanja postojećih bunara. Ta funkcija, osmišljena u neposrednoj saradnji s izraelskim vodnim vlastima, potom je ustupljena izraelskoj nacionalnoj vodovodnoj kompaniji.
Konkretno, ovaj alat određuje najpogodnija područja za izgradnju novih bunara na teritoriji na kojoj se palestinski izvori vode sistematski uništavaju, dok se Palestincima uskraćuju dozvole za bušenje novih.
Riječ je o Zapadnom planinskom akviferu, najvećem i najizdašnijem podzemnom vodnom rezervoaru koji se prostire između Izraela i okupirane Zapadne obale. Palestinski predstavnici bili su potpuno isključeni iz radnih sastanaka o projektu MedWater, održanih u Al-Qudsu [Jerusalemu]. Pritom nije jasno na koji bi način Palestinci mogli imati bilo kakvu korist od ovog projekta — niti postoje naznake da im je to uopće omogućeno.
Još je problematičnije to što je nakon završetka projekta alat ustupljen na korištenje izraelskoj nacionalnoj vodovodnoj kompaniji Mekorot, koja upravlja bunarima u izraelskim naseljima širom okupirane Zapadne obale. Nasuprot tome, Palestinska uprava za vode, iako je zvanično navedena kao partner u projektu MedWater, nije dobila podugovor niti se danas javno navodi među korisnicima ovog sistema.
Ovaj slučaj, o kojem tada nije bilo izvještavano i koji se otad prešutno skriva od javnosti, predstavlja samo jedan od načina na koje Njemačka, bez ikakve odgovornosti, podržava genocidni cionistički projekt započet još 1967. godine.
U savjetodavnom mišljenju iz jula 2024. godine Međunarodni sud pravde nedvosmisleno je utvrdio da su sve države dužne „u svojim odnosima s Izraelom praviti razliku između izraelske teritorije i teritorija okupiranih od 1967. godine te ne pružati pomoć niti podršku održavanju takvog stanja“.
Gotovo deset godina ranije Berlin je, barem formalno, ugradio obavezu poštivanja ovog načela u saradnju s akademskim institucijama cionističkog entiteta. Prema takozvanoj teritorijalnoj klauzuli, Njemačka neće finansirati, niti će Tel Aviv tražiti finansiranje za istraživačke projekte koji se provode izvan granica entiteta prije 1967. godine.
Međutim, na pitanje kako je ugovor s Mekorotom u okviru projekta MedWater uopće mogao biti usklađen s teritorijalnom klauzulom, njemačko Ministarstvo za istraživanje odgovorilo je da se njome ograničava samo mjesto u kojem istraživački partneri imaju svoje sjedište.
Budući da je sjedište Mekorota u Tel Avivu, prema tumačenju Ministarstva nije postojala nikakva pravna, regulatorna ni etička prepreka da njemačka vlada finansira ovaj projekt. Takav stav zauzet je uprkos dobro dokumentiranom nezakonitom djelovanju kompanije na Zapadnoj obali još od 1982. godine, kada su izraelske okupacijske snage Mekorotu predale upravljanje cjelokupnom lokalnom vodnom infrastrukturom koja se nalazila pod njihovom kontrolom na tom području.
Teritorijalna klauzula očigledno je prepuna ozbiljnih pravnih praznina. Može se pretpostaviti da su one korištene kako bi njemačka država, formalno držeći distancu, posredno finansirala potpuno nezakonito širenje cionističkih naselja.
Posebno je značajno to što je već sama neodređenost ove klauzule u suprotnosti sa savjetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde. Sud je posebno ukazao na to da cionistički entitet na okupiranim palestinskim teritorijama ograničava pristup Palestinaca vodi na način koji ugrožava njihove živote, zaključivši da takva praksa nije u skladu s obavezama Tel Aviva prema međunarodnom pravu.
To bi moglo objasniti zašto je projekt MedWater, iako formalno nije bio skriven, u praksi ostao gotovo potpuno nepoznat javnosti.
Kako bi u potpunosti rasvijetlili projekt, istraživači su analizirali obiman i raznovrstan skup dokumenata. Među njima su bili izvještaji o projektu MedWater dostavljeni njemačkom Ministarstvu obrazovanja i istraživanja — uključujući dokumente koji nisu bili namijenjeni javnosti i koji su naknadno objavljeni u djelimično zatamnjenom obliku — prezentacije s brojnih konferencija održanih tokom razvoja projekta, sadržaji s internetskih stranica koje su u međuvremenu uklonjene te recenzirani naučni radovi njemačkih i izraelskih učesnika.
Do sada nijedan vodeći medij nije izvještavao ne samo o projektu MedWater nego ni o bilo kojem nezakonitom ulaganju njemačke države u akademske istraživačke projekte koji doprinose ubrzanom širenju izraelskih naselja.
Inicijativa za bolje upravljanje vodnim resursima u bilo kojem dijelu svijeta na prvi pogled može djelovati bezazleno. Međutim, MedWater je nastao u okolnostima dugogodišnjeg i sistematskog uskraćivanja pristupa vodi palestinskom stanovništvu te unutar segregacijskog pravnog sistema koji otvoreno pogoduje širenju jevrejskih naselja, posebno kada je riječ o životno važnim prirodnim resursima poput vode.
U augustu 1967. godine, dva mjeseca nakon početka okupacije Zapadne obale, izraelske okupacijske snage izdale su Vojnu naredbu broj 92, kojom su preuzele potpunu kontrolu nad vodnim resursima na nezakonito okupiranoj teritoriji.
Tri mjeseca kasnije Vojnom naredbom broj 158 Palestincima širom Zapadne obale dodatno je zabranjena izgradnja novih vodnih objekata i pripadajuće infrastrukture bez prethodno pribavljene dozvole izraelskih okupacijskih snaga. Amnesty International ocjenjuje da je takve dozvole „gotovo nemoguće dobiti“. Dok su ova ograničenja osmišljena kako bi se Palestincima uskratio pristup vodi, cionistički doseljenici ne podliježu jednakim pravilima.
Istovremeno, Mekorot već više od četiri decenije namjerno sabotira palestinske bunare i crpi vodu iz izvora na okupiranoj Zapadnoj obali kako bi njome snabdijevao Izrael i nezakonita naselja.
Takva politika stvara aparthejd čak i u svakodnevnoj potrošnji vode. Izraelci, uključujući doseljenike, dnevno troše prosječno 247 litara vode po osobi — tri puta više od Palestinaca na Zapadnoj obali, čija prosječna potrošnja iznosi 82,4 litra. U palestinskim zajednicama koje nisu priključene na vodovodnu mrežu potrošnja pada na svega 26 litara po stanovniku dnevno, što je nivo uporediv s područjima pogođenim aktivnim katastrofama.
Mekorot također redovno obustavlja isporuku vode palestinskim zajednicama kada se zalihe smanje, naročito tokom ljetnih mjeseci.
„Evropski DNK“
Cionistička strategija zastrašujuće je jednostavna: Palestincima oduzeti kontrolu nad vodnim resursima Zapadne obale i postepeno im ograničavati pristup vodi, stvarajući uslove u kojima taj prostor doslovno postaje nepogodan za život, zbog čega su primorani napustiti ga.
Istraživanje koje su zajednički objavili Ujedinjene nacije i njemački Savezni institut za geonauke i prirodne resurse pokazuje da sa Zapadne obale prema Izraelu godišnje otječe 212 miliona kubnih metara vode. U izvještaju se izričito navodi da Palestincima od 1967. godine „nije odobreno bušenje nijednog bunara“ na tom području.
Istovremeno, diskriminatorni zakoni i sve intenzivnije otimanje zemlje radi širenja naselja Palestincima sve više uskraćuju i druge osnovne uslove za život. Mreža kontrolnih punktova i cestovnih blokada izraelskih okupacijskih snaga neprestano se širi, dok diskriminatorna i proizvoljna ograničenja kretanja, uništavanje poljoprivrednih mašina, plastenika i puteva te brutalno nasilje okupacijskih snaga i doseljenika palestinskim poljoprivrednicima sve više otežavaju, a nerijetko i potpuno onemogućavaju, obradu zemlje i uzgoj stoke.
Palestinska poljoprivreda gotovo je potpuno uništena, dok cionistički doseljenici doslovno ubiru plodove tog razaranja.
Činjenica da se ove genocidne aktivnosti nesmetano provode već decenijama svjedoči o nekažnjivosti koju međunarodni partneri omogućavaju Izraelu, pri čemu je Njemačka posebno licemjeran primjer. Njemačka se ponosi time što je jedina država koja je javno suočavanje s vlastitom zločinačkom prošlošću postavila u središte kolektivnog nacionalnog identiteta. Međutim, toliko hvaljena berlinska „kultura sjećanja“ historijske grijehe iskupljuje podržavanjem i omogućavanjem sličnih zločina u sadašnjosti — pod uslovom da ih čini cionistički entitet.
MedWater je tek mali dio mnogo šireg i prešućenog sistema njemačke državne podrške represiji nad Palestincima i njihovom brisanju, koji se održava kroz javnosti slabo poznata akademska partnerstva i zajedničke istraživačke projekte s institucijama cionističkog entiteta.
Nova inicijativa Academic Complicity otkriva da su deseci njemačkih univerziteta tokom niza godina učestvovali u manjim i većim projektima koji su, na ovaj ili onaj način, opravdavali i pomagali neprestano širenje izraelskih naselja. Moglo bi se očekivati da će ova saznanja konačno dovesti do utvrđivanja odgovornosti i konkretnih posljedica za Berlin, imajući u vidu njegove obaveze prema domaćem i međunarodnom pravu.
Međutim, veze između Njemačke i cionističkog entiteta toliko su duboke i čvrste da nadilaze, kako se čini, čak i pitanje poštivanja zakona. U oktobru 2025. godine bivši direktor Mossada Tamir Pardo iznio je niz vrlo znakovitih tvrdnji o tome kako su ga lična i profesionalna iskustva uvjerila da su „Nijemci posvećeni Izraelu“.
Kako je objasnio, „naš DNK mnogo je bliži evropskom nego američkom DNK-u“, jer je „većina Jevreja koji su se naselili u Izraelu došla iz Evrope, a ne iz Sjeverne Amerike“:
„Evropska historija dio je našeg identiteta kada je riječ o porodičnim vezama, kulturi, pa čak i politici. Evropske granice, oblikovane ratovima, neprestano su se mijenjale, a Evropljani su lutali kontinentom, nastanjujući se na jednom mjestu prije nego što bi krenuli dalje. U tom smislu, kao i u pogledu dubine, diskursa i historije, sve nam je to vrlo blisko i poznato. To se očituje u svakom mom susretu i saradnji s njemačkim partnerima.“
Al Mayadeen English