Aktuelna zbivanja u Iranu mogu se sagledati kroz nekoliko osnovnih elemenata. Iranski politički sistem priznaje proteste kao legitimno javno pravo i načelno ih potvrđuje. Građani putem demonstracija vrše pritisak s ciljem ekonomskih reformi. Istovremeno, i država i javnost odlučno odbacuju svaki oblik stranog uplitanja u unutrašnje poslove Irana.
Protesti, koji sada ulaze u svoju drugu sedmicu, mogu se sagledati iz više uglova.
Ekonomska priroda protesta
Prije svega, protesti su u svojoj suštini ekonomske prirode. Oni odražavaju naglo pogoršanje životnih uslova širom zemlje. Ekonomske teškoće u Iranu nisu nova pojava; prisutne su godinama zbog sankcija, blokada i vanjskih pritisaka. Ono što izdvaja sadašnji trenutak jeste razmjer i intenzitet tog pritiska. Sa pojačavanjem sankcija koje provodi administracija Donalda Trumpa i aktiviranjem tzv. mehanizma „snapback“ od strane evropskih država, uslovi su dosegli nivo na kojem su egzistencije velikog dijela stanovništva ozbiljno ugrožene. To se poklopilo s naglim padom vrijednosti iranske valute na deviznom tržištu.
Zapadni pritisak, naročito iz Sjedinjenih Američkih Država, dobio je i otvoreno političku dimenziju radi ostvarivanja ciljeva koji nisu postignuti tokom dvanaestodnevnog rata. Sukob između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država nije proizveo unutrašnju podršku stranom pritisku, suprotno zapadnim očekivanjima. Nakon toga, čini se da su Trump i Benjamin Netanyahu prešli na strategiju poticanja unutrašnjih nemira, oslanjajući se na ekonomske teškoće kao izvor narodnog nezadovoljstva, uz istovremeno zadržavanje stalne prijetnje ratom.
Političke reakcije Washingtona i Tel Aviva
Drugo, nakon izbijanja protesta, i Trump i Netanyahu su ova dešavanja postavili visoko na svoje političke agende, ali s jasno proračunatim pozicioniranjem. Trump je tokom prve sedmice protesta u najmanje dva navrata izjavio da bi Sjedinjene Američke Države intervenirale ukoliko bi se broj iranskih žrtava povećao. Netanyahu, koji je tokom dvanaestodnevnog rata imao otvoreno agresivnu ulogu, nadgledajući ubistva brojnih Iranaca i razaranje vojne i ekonomske infrastrukture bez osvajanja podrške unutar Irana, ograničio se na verbalnu podršku demonstrantima.
Kako su protesti ostajali ograničeni na određene pijace i relativno marginalizirane gradove, Washington i Tel Aviv preusmjerili su fokus na pokušaj širenja nemira na cijelu zemlju. Paralelno s medijskim narativima koji promovišu ono što se može opisati kao „scenarij masakra“, obje države su nastojale da proteste pretvore u širu sliku nestabilnosti i haosa.
Odgovor iranske vlasti
Treće, odgovor iranske vlade bio je zapažen. Od samog početka, vlada Masuda Pezeškijana tretirala je proteste kao legitimni izraz ekonomskih i socijalnih zahtjeva. Brzo je stupila u kontakt s predstavnicima tržišta i povukla određene ekonomske odluke, vodeći računa o javnom interesu. U praktičnom smislu, ovakav pristup imao je za cilj da onemogući iranske opozicione grupe u dijaspori, naročito one koje djeluju iz zapadnih prijestolnica, da izdaleka instrumentaliziraju proteste.
Stav javnosti i pitanje suvereniteta
Četvrto, dominantno raspoloženje u Iranu odražava dvostruki stav. Većina građana očekuje da vlast sasluša njihove zahtjeve i riješi ekonomske teškoće. Istovremeno, kategorički se odbacuju svi pokušaji stranog iskorištavanja pogoršanih životnih uslova. Nastojanja da se protesti gurnu u haos, posebno ona koja dolaze izvan Irana, nailaze na široko protivljenje. Uz to, sve snažniji postaje centralni zahtjev da se državni zvaničnici prioritetno usmjere na suprotstavljanje vanjskim prijetnjama, posebno onima koje dolaze iz Izraela.
Ovaj stav jasno je izražen u prvom saopćenju novoformiranog Vrhovnog vijeća odbrane Irana, uspostavljenog nakon dvanaestodnevnog rata radi preispitivanja i integracije odbrambenih politika. U saopćenju se navodi da „u okviru legitimne odbrane Iran neće ograničiti svoje djelovanje isključivo na odgovor nakon što se napad dogodi. Konkretni pokazatelji prijetnji smatrat će se dijelom sigurnosne jednadžbe, što podrazumijeva spremnost na preventivne mjere kada je to neophodno, u granicama legitimne odbrane“.
Poruka Izraelu i nova doktrina odvraćanja
Primarna publika ove poruke je Izrael. Suštinski zaključak glasi da Iran svaki budući rat sada posmatra kao egzistencijalni i da neće oklijevati upotrijebiti sva raspoloživa sredstva za samoodbranu, bilo kroz „odbrambene operacije“ ili „preventivne akcije“. Ovakav stav ranije su naglasili i Ali Larijani, sekretar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Irana, te njegov prethodnik Ali Shamkhani, koji su upozoravali da bi američki interesi u slučaju rata bili u dometu Irana. Najnovije saopćenje Vijeća odbrane otišlo je korak dalje, proglašavajući punu spremnost za mogući sukob.
Ova dešavanja odvijaju se u kontekstu američkih i izraelskih pretpostavki da je dvanaestodnevni rat ozbiljno oslabio iransku nuklearnu politiku i uništio veliki dio raketne infrastrukture. Međutim, posljednja izjava Vijeća odbrane, objavljena nakon višemjesečne neizvjesnosti oko iranskih „nuklearnih i raketnih sposobnosti“, ukazuje na pojavu novih instrumenata odvraćanja.
„Velika ekonomska operacija“
Peto i konačno, iranski politički diskurs sve više se fokusira na ono što se naziva „velikom ekonomskom operacijom“. Odluka o ujednačavanju deviznog kursa i provođenju dubokih strukturnih reformi, čak i usred protesta, od strane zvaničnika se predstavlja kao dokaz kohezije države, a ne njene nestabilnosti. Važno je napomenuti da je vlada nastojala poboljšati životne uslove prije provođenja ovih mjera, uključujući direktnu novčanu pomoć i pakete podrške za egzistenciju najugroženijih slojeva društva.
Izvor: https://en.al-akhbar.com/news/yes-to-protest–no-to-foreign-intervention