Godinu nakon sloma Assadovog režima, sve agresivnija regionalna strategija Tel Aviva ostavila je Siriju zarobljenu u sukobima na više frontova.
Prošla je godina otkako je pao sirijski lider Bashar al-Assad. Mnogi strani akteri u Siriji prisustvovali su Forumu u Dohi dok su Aleppo, Homs, Hama i Damask padali kao kule od karata pred napredovanjem pobunjeničkih snaga.
Gledao sam Sergeja Lavrova, ruskog ministra vanjskih poslova, kako prima vijesti s televizijskog ekrana. Čak ni bezizražajno lice najdugovječnijeg ministra vanjskih poslova na svijetu nije moglo sakriti ono što je tada mislio. Lice mu je postalo poput kamena.
Lavrov je na pozornici postao razdražljivo odbojan na pitanja “novinara voditelja” o vijestima zahtijevajući da umjesto toga priča o Ukrajini.
Čim je Abu Mohammad al-Jolani skinuo ratnu uniformu i postao Ahmed al-Sharaa, privremeni sirijski predsjednik, zagovarao je mir.
Svjestan činjenice da je svoj nadimak modelirao prema prošlosti svoga oca, koji je izbjegao s Golanske visoravni nakon izraelske okupacije – i činjenice da je kao borac jednom rekao: “Nećemo doći samo do Damaska, čeka nas Jerusalem” – Sharaa se posebno potrudio da signalizira da njegova administracija neće predstavljati prijetnju Izraelu.
Novi guverner Damaska, Maher Marwan, otišao je korak dalje u intervjuu za američki javni emiter NPR.
“Nemamo straha od Izraela i nemamo problem s Izraelom”, rekao je. “Ne želimo da se miješamo u bilo šta što bi bilo prijetnja sigurnosti Izraela ili sigurnosti bilo koje druge zemlje… Želimo mir, ne možemo biti protivnik Izraelu ili protivnik bilo kome.”
Ove su izjave izrečene na vrhuncu genocida u Gazi i zabrinule su Palestince, koji su očekivali da će ih Sirija podržati.
Ali novi režim odražavao je istinsku iscrpljenost naroda, koji je prošao kroz najkrvaviji građanski rat u regiji tokom posljednjih 14 godina.
Godinu kasnije, raspoloženje sirijskog naroda dramatično se promijenilo.
Na nedavnoj vojnoj paradi, na kojoj je prisustvovao Sharaa, vojnici su skandirali: “Gaza, Gaza, Gaza, naš slogan, noć i dan, bombardiranje i razaranja. Dolazimo po vas, naši neprijatelji, dolazimo, dolazimo po vas, čak i da ste vatrena planina, od svoje ćemo krvi napraviti municiju, a od vaše krvi rijeke.”
Ubrzo nakon toga jedan ministar u izraelskoj vladi nagovijestio je potencijalni rat sa Sirijom.
Nekoliko dana ranije, napad na selo južno od Damaska izveden prije zore gotovo se pretvorio u vojnu katastrofu. Krajem novembra, izraelski helikopteri i artiljerija napali su Beit Jinn, 50 km jugozapadno od Damaska, dok su, prema lokalnim medijima, vojnici upali u kuće i zarobili troje seljana.
Nakon toga izbila je pucnjava, jer se cijelo selo pridružilo naporima da odbiju izraelske osvajače. Raspoređeni su borbeni avioni, a izraelski vojnici su okruženi. Do trenutka kada su se povukli, ubijeno je 13 Sirijaca i 25 ranjeno, dok je šest izraelskih vojnika ranjeno, od kojih troje teško.
Šta se dogodilo za godinu da se promijeni raspoloženje u Siriji?
Izrael je imao izbor kada je Sharaa došao na vlast: mogao je prihvatiti promjenu režima i steći novog saveznika u Siriji, posebno da je ponudio pomoć Sharai u Washingtonu.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ranije je olakšao put Mohammedu bin Salmanu do Bijele kuće, omogućivši mu da preuzme plašt saudijskog prijestolonasljednika od svog iskusnijeg rođaka. Ista strategija mogla se slijediti i sa Sharaom u Siriji.
Umjesto toga, Izrael je pokrenuo masovno bombardiranje, koje je u nekoliko dana uništilo sirijsko ratno zrakoplovstvo, potopilo njegovu flotu i sravnilo sa zemljom radare protivzračne odbrane. Ubrzo nakon toga, izraelske snage započele su kopneni upad u južnoj Siriji; prvi cilj bio je planina Hermon, ali se kasnije proširio na preuzimanje kontrole nad područjem većim od Gaze.
Izraelski ministar odbrane Israel Katz branio je invaziju kao “neophodnu za zaštitu zajednica na Golanu i Galileji od prijetnji”, navodeći Hamasov napad 7. oktobra 2023. kao glavni pokretač. Ali takva opravdanja samo su za javnu upotrebu: Izrael dugo razvija planove da trajno oslabi Siriju podjelom na kantone, pretvarajući zemlju u verziju Libije.
Kako sam izvještavao u vrijeme Assadovog pada prošlog decembra, brzina kojom je njegov režim pao iznenadila je podjednako i prijatelje i neprijatelje.
To je osujetilo planove Tel Aviva da uspostavi vojne i strateške veze s Kurdima na sjeveru i Druzima na jugu, pri čemu bi Assad ostao trajno oslabljen i pod kontrolom Emirata.
To bi imalo četiri svrhe: da prereže linije snabdijevanja Hezbolaha iranskim oružjem, da trajno oslabi Siriju, da isključi Tursku iz sjeverne Sirije i da uspostavi zračni koridor iznad južne Sirije i sjevernog Iraka, kroz koji bi Izrael mogao redovno bombardirati Iran.
Plan je nagovijestio izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Saar mjesec prije Assadovog sloma, kada je rekao da Izrael treba da se obrati Kurdima i Druzima u Siriji i Libanu, navodeći “političke i sigurnosne aspekte” koji se moraju razmotriti.
“Moramo sagledati razvoj događaja u ovom kontekstu i shvatiti da u regiji u kojoj ćemo uvijek biti manjina, možemo imati prirodne saveze s drugim manjinama”, rekao je Saar.
Igranje na kartu Druza bio je način skrivanja izraelskog nastojanja za regionalnom hegemonijom. Sami Druzi nisu inicijalno tražili izraelsku okupaciju. Nekoliko sedmica nakon početka Sharaine vladavine, druski lider šejh Hikmat al-Hijri izjavio je za Middle East Eye: “Izraelska invazija me brine i odbacujem je.”
Vjerski lider je rekao da su kontakti između sirijske zajednice Druza i novih vlasti u Damasku bili pozitivni, ali je dodao: “Od nove vlade očekujemo postignuća, ne samo pozitivne riječi.”
Ovog ljeta, međutim, nakon sektaških sukoba između druskih i beduinskih boraca, u kojima je ubijeno više od 500 ljudi i koji su prisilili vladine snage da se povuku, Hijri je napravio zaokret. Otvoreno je promovirao separatističku agendu, zovući Sweidu hebrejskim imenom, “Planina Bashan”, i pozivajući na intervenciju Ujedinjene nacije i Arapsku ligu.
Izraelska okupacija i bombardiranje južne Sirije – bombardirali su Siriju više od 600 puta od kada je Sharaa došao na vlast – susreli su se s potpunom neaktivnošću i iz Damaska i iz Ankare, čija je vojna obavještajna služba pomogla pobunjeničkim snagama da zauzmu Aleppo.
Epicentar dvoboja između Turske i Izraela o tome koji susjed treba da dominira sirijskim zračnim prostorom bila su dva mjesta sjeverno od Damaska: zračna baza T4 i vojni aerodrom Palmyra, koje je Izrael više puta bombardirao da spriječi Ankaru da instalira napredne protivzračne sisteme.
U aprilu je Turska poduzela korake da preuzme T4 kao dio odbrambenog sporazuma s Damaskom. Ali ništa se nije dogodilo. Umjesto toga, Ankara je odlučila da započne razgovore o rješavanju sukoba s Tel Avivom, što je, također, naišlo na zid. Sporazum o odbrani pokazao se kao malo više od sporazuma o obuci sirijskih trupa.
Uslijedilo je niz posjeta viših turskih zvaničnika sirijskoj prijestolnici i Ankara trenutno vodi razgovore o raspoređivanju trupa u savjetodavnoj ulozi. Ali tursko lajanje na izraelsko, ničim izazvano, vojno preuzimanje Sweide, bilo je glasnije od njihovog ujeda.
Istanbulsko tužilaštvo izdalo je 37 naredbi za hapšenje izraelskih zvaničnika – uključujući Netanyahua, Katza, ministra nacionalne sigurnosti Itamara Bena Gvira i druge – za genocid i zločine protiv čovječnosti u Gazi. Međutim, vojni stav Ankare karakterizira ekstremna opreznost, što je omogućilo Izraelu da popuni vakuum i diktira uvjete mira.
Turska vojna sila, koja je jednom oborila ruski borbeni avion iznad sjeverne Sirije, nije sama koja oklijeva da na silu odgovori silom.
Prvi Sharain odgovor na izraelsku prijetnju bio je da se okrene Saudijskoj Arabiji. Mohammed bin Salman je odgovorio, navodno govoreći Sharai, da je kraljevina izgubila Siriju jednom i da to neće ponoviti.
Mohammed bin Salman upoznao je Sharau s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, što je otvorilo put za Bijelu kuću i ukidanje Cezarovih sankcija, omogućavajući ponovni priliv stranog kapitala u Damask.
Odnosi testirani
Trumpove ideje o Siriji, i ideje njegovog izaslanika Toma Barracka, bile su čvrsto za Sharau. Sam Trump se snažno zalagao za ukidanje Cezarovih sankcija, govoreći da sirijska vlada radi naporno “da izgradi stvarnu i prosperitetnu državu”.
Ovog vikenda, Trumpova podrška Sharai bila je na velikom testu kada su dvojica američkih vojnika i civilni prevodilac ubijeni u napadu Islamske države (IS) u centralnoj Siriji. Ali Trump se nije okrenuo protiv Al-Kaidovog borca, Sharae. Umjesto toga, on je priznao Sharain bijes zbog pucnjave i činjenicu da Damask nije kontrolirao područje gdje se to dogodilo.
Trump je obećao oštar odgovor – ali protiv IS-a, a ne, kako je lahko moglo biti, protiv Damaska.
Izostankom suprotstavljanja na vojnom frontu, Izrael je sve više frustriran Trumpom na diplomatskom frontu. Jasan pokazatelj izraelskog vojnog razmišljanja dao je nedavno pukovnik poručnik Amit Yagur, koji je pisao u Maarivu da se Barracku ne može vjerovati jer je previše pod utjecajem zemlje u kojoj trenutno živi, Turske.
Yagur je rekao da Sirija “nije historijska država” već “skup sekti okupljenih da služe potrebama francuskog mandata”. Rekao je da je Sharaa praktično gradonačelnik Damaska i njegovih predgrađa.
Yagur je također rekao da Izrael ima četiri centralna interesa: da osigura da Sirija prestane da djeluje kao posrednik za Tursku, da spriječi Sharainu “džihadističku policiju” da dođe do izraelske granice, da spriječi novi masakr nad Druzima i da zaustavi transformaciju Sirije “u islamsku državu kojom vlada šerijatski zakon”.
Sharaa je pojačao retoriku. Na ovogodišnjem Forumu u Dohi, privremeni predsjednik je rekao da Izrael izvozi krize u zemlje regije da skrene pažnju sa svojih užasnih zločina u Gazi. Ali on se i dalje oslanja na Trumpa da posreduje u izraelskom povlačenju.
Netanyahu je sam obećao da se neće povući iz južne Sirije, te otišao korak dalje u govoru na DealBook Summitu New York Timesa, opisujući ratove koje je pokrenuo kao “beskrajne”.
“Pobjedili smo u ovom ratu, ali on nikad neće prestati. Kao, znate, kada imate rak i izvadite ga, znate, on se može vratiti. S određenim tipovima raka, ako ga ne izvadite, umirete”, rekao je Netanyahu.
Ovo je otkrivajuća – ali, blago rečeno – nesretna metafora koju je Netanyahu upotrijebio.
Kako što bi vam svaki ljekar rekao, rak se može vratiti jer kancerogene ćelije jačaju i postaju otpornije na liječenje, a pacijent slabi. Na kraju, liječenje primijenjeno u borbi protiv raka može ubiti pacijenta.
Prema ovoj analogiji, Netanyahu priznaje da Izrael nikada neće pobijediti u ovom sukobu, na kraju će podleći.
Misleći da su pobijedile Hezbolah, Iran i sada Hamas, otvoreno kršeći sporazum o primirju koji je potpisao, i dominirajući južnim Libanom i južnom Sirijom, izraelske vojne snage očigledno su na granici preopterećenosti – posebno ako će svi ovi frontovi biti trajno aktivni.
Sirija bi još mogla dokazati da je prekretnica sve agresivnijih izraelskih vojnih ambicija. Netanyahuovo bi se proročanstvo moglo ispuniti – i kada se to dogodi, situacija će biti izvan njegove kontrole.
David Hearst
Izvor: https://www.middleeasteye.net/opinion/how-israels-overreach-syria-could-be-its-downfall