U savremenim sukobima širom islamskog svijeta, često se stvara narativ da su suniti i šiiti vječni neprijatelji, te da međuvjerski sukobi proizlaze iz samih temelja islama. Međutim, dublja analiza pokazuje da je riječ o instrumentalizaciji vjerskih identiteta u službi geopolitičkih ciljeva, a ne o stvarnoj teološkoj netrpeljivosti. Najsvježiji i najjasniji primjer koji ruši ovaj narativ jeste Palestina.
U trenutku brutalne agresije na Gazu, čitav svijet svjedoči saradnji među muslimanima različitih mezheba. Šiitske vlasti i pokreti – poput Irana i Hezbollaha – pružaju konkretnu podršku pretežno sunitskom narodu Gaze, bez obzira na mezhepsku razliku. Na terenu se ne vodi sektaški rat, već zajednička borba protiv ugnjetavanja i okupacije. To je potvrdio i sam glasnogovornik palestinske borbe, koji se u više navrata javno zahvalio šiitskim snagama i narodima na podršci.
Ako su šiiti i suniti u stanju da zajedno pružaju otpor u jednoj od najtežih historijskih borbi, šta je onda pravi problem?
Odgovor se ne nalazi u vjeri, nego u političkom ekstremizmu. Prave podjele među muslimanima proizvode grupe koje uče isključivost, koje smatraju da “drugi” nije musliman, da “drugi” nije vrijedan ni života. Tu logiku propagiraju ekstremističke frakcije poput ISIS-a, koji su od samog početka svoje ideologije preuzeli islamske simbole, retoriku i naziv, ali njihovo ponašanje i ciljevi s islamom imaju vrlo malo veze.
Ključna stvar koju treba razumjeti jeste da su te grupe prvenstveno politički projekti, a ne vjerski pokreti. Za to imamo i zvanično priznanje bivše američke državne sekretarke Hillary Clinton, koja je u jednom od svojih govora otvoreno izjavila da su određene ekstremističke grupe stvorene, naoružane i obučene uz pomoć vanjskih sila – zbog konkretnih političkih ciljeva u regionu.
Krajnji cilj takvih pokreta nije duhovnost, vjera ili čak dominacija unutar islama, već rušenje svakog oblika koegzistencije i zajedničkog života. Stoljećima su ljudi na Bliskom istoku – suniti, šiiti, hrišćani, jevreji – živjeli jedni pored drugih, dijelili gradove, pijace i praznike. Isključivost koja se danas gura u prvi plan nije organska – ona je politički konstruisana.
I kao što uvijek u politici važi jedno staro pravilo: namjere prepoznajemo po posljedicama. Ako neka ideologija za sobom ostavlja ruševine, bratoubilaštvo, protjerivanje i haos – onda znamo šta joj je bio cilj, bez obzira na to kako se zvala.
Danas, kada svijet gleda kako se šiiti i suniti rame uz rame bore za Gazu, postaje jasno da prava opasnost ne dolazi iznutra, nego spolja – kroz namjerno širenje ekstremizma, podršku radikalnim grupama i uništavanje svake ideje zajedništva.
Vrijeme je da tu stvarnost jasno imenujemo. I da se prestanemo dijeliti po linijama koje ne dolaze iz vjere, nego iz geopolitičkih interesa.
Piše: E.Š.