Piše: E.Š.
U Potočarima je 11. jula 2025. obilježena trideseta godišnjica genocida u Srebrenici, događaja koji se smatra najmračnijim trenutkom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Hiljade ljudi, uključujući domaće i strane zvaničnike, prisustvovali su ceremoniji kako bi odali počast žrtvama. Ipak, uprkos emotivnoj atmosferi, brojnim govorima i simboličkim gestama, izostalo je povezivanje ove tragedije s aktuelnim dešavanjima u Gazi, što je izazvalo zabrinutost zbog sve očitijeg zanemarivanja prvog live stream genocida u historiji čovječanstva.
Zaborav u realnom vremenu
U većini obraćanja akcenat je stavljen isključivo na prošlost. Iako je razumljivo da komemoracija ima svrhu očuvanja kolektivnog sjećanja, nedostatak referenci na aktuelne humanitarne katastrofe, poput one u Pojasu Gaze, ostavlja utisak da “Nikada više” nije univerzalna poruka, već fraza čija se primjena određuje političkim prilikama.
Predsjednik Evropskog vijeća António Costa i bivši predsjednik Njemačke Joachim Gauck govorili su o važnosti borbe protiv negiranja genocida, ali nijedan nije pomenuo situaciju u Gazi, iako brojni izvještaji ukazuju na kontinuirano stradanje civila. Jedini govor koji je površno dotakao tu temu bio je onaj Munire Subašić, predsjednice udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, koja je kratko pomenula patnje majki u Palestini.
Sjećanje bez odgovornosti
U vremenu kada su oružani sukobi podjednako medijski i fizički, simbolično izostavljanje Gaze iz govora u Srebrenici ne može se tumačiti kao slučajnost. Umjesto da se tragedija iz 1995. godine iskoristi kao moralni kompas za savremeni svijet, pretvorena je u politički neutralan ritual.
Srebrenica je ponovo postala predmet retoričkog prisjećanja, dok istovremeno vodeći akteri međunarodne zajednice – koji sjede u prvim redovima ceremonije – podržavaju ili tolerišu vojne operacije koje u Gazi rezultiraju masovnim civilnim žrtvama. Ta disonanca između deklarativnog suosjećanja i praktične neaktivnosti otvara pitanje: da li se genocidi prepoznaju samo onda kada su daleko u prošlosti? Ili, preciznije, da li se genocidi priznaju samo ako odgovaraju našem (geo)političkom narativu? Da li je i osuđivanje genocida pitanje “političke korektnosti”?
Tehnologija pamti, svijet zaboravlja
Za razliku od 1995. godine, danas postoji neprekidni vizuelni i digitalni uvid u ono što se događa u Gazi. Svaka žrtva ima ime, svaki trenutak je dokumentovan. No, čak ni taj stepen vidljivosti nije bio dovoljan da međunarodna zajednica reaguje odlučno. U mnogim slučajevima, zapadne sile ne samo da ne djeluju – već aktivno pomažu oružanim snagama koje sprovode operacije u Gazi kroz vojnu, političku i logističku podršku.
Izostanak konkretnih referenci na Gazu u okviru obilježavanja Srebrenice simbol je dublje krize moralne dosljednosti. Sjećanje se sve češće koristi kao politička kulisa, dok stvarna etička odgovornost ostaje u drugom planu.
“Nikada više” – selektivno primijenjeno
Ako se “Nikada više” ne odnosi na svaki genocid, onda on gubi svoju moralnu snagu. Ako se koristi samo kad ne izaziva diplomatsku nelagodu, njegova vrijednost je ozbiljno kompromitovana. Srebrenica bi trebala služiti kao opomena i poziv na djelovanje u sadašnjosti, a ne samo kao godišnji podsjetnik na prošlu tragediju.
Dok su trajali govori u Potočarima i vijenci se polagali, istovremeno su bombe padale na Gazu. Ta istina se ne može izbjeći – naročito u svijetu u kojem se zločini ne samo dokumentuju, nego i emitiraju u stvarnom vremenu.
Zaključak
Komemoracija u Srebrenici 2025. godine potvrdila je koliko je važno čuvati uspomenu na žrtve. Međutim, bez povezivanja sa savremenim patnjama i bez dosljedne borbe protiv nepravde danas, takvo sjećanje riskira da postane forma bez sadržaja. Moralna odgovornost ne završava u Potočarima – ona počinje upravo tamo. A svijet koji jednom nije spriječio genocid, nema opravdanje da drugi put opet zažmiri.
Izvori:
- DW: Šutnja ohrabruje na nove zločine
- Cadenaser: Majke Ukrajine i Palestine
- Consilium: Govor predsjednika Coste