Ako izgovorite dovoljno veliku laž i nastavite je ponavljati, ljudi će je na kraju početi smatrati istinom. Ova poznata izjava, koja se često pripisuje Josephu Goebbelsu, njemačkom ministru propagande, izrečena je prije više od osamdeset godina tokom Drugog svjetskog rata. Ipak, čini se da njen odjek i danas odzvanja u pojedinim savremenim redakcijama.
Rat između Irana i američko-izraelske koalicije 2026. godine nije samo izazvao veliku geopolitičku krizu; on je ponovo pokazao i to da u vrijeme rata medijski narativi mogu oblikovati globalno javno mnijenje gotovo jednako snažno kao rakete i dronovi. Pažljivija analiza načina na koji se izvještava o ovom sukobu pokazuje kako izbor riječi, naslovi, selektivno naglašavanje pojedinih činjenica te izostavljanje drugih mogu stvoriti sliku stvarnosti koja se bitno razlikuje od događaja na terenu.
Jedan od najuočljivijih obrazaca u ratnom izvještavanju odnosi se na način na koji se opisuju civilne žrtve. U brojnim zapadnim medijskim izvještajima, kada stradaju Iranci, odgovorna strana često se navodi neodređeno ili se uopće ne spominje. Nasuprot tome, kada su žrtve Izraelci, počinitelj se obično odmah i s potpunom sigurnošću imenuje.
Upečatljiv primjer takvog pristupa pojavio se nakon američkog napada na južni iranski grad Minab. Prema dostupnim izvještajima, u napadu je poginulo najmanje 175 osoba, među kojima i veliki broj učenica. Uprkos brojnim fotografijama i svjedočenjima s terena, tragedija je u mnogim vodećim zapadnim medijima dobila vrlo malo prostora. U pojedinim slučajevima spomenuta je tek usputno i pripisana “iranskim državnim medijima”, formulaciji koja implicitno dovodi u pitanje vjerodostojnost informacije. Kritičari ističu da bi reakcija vjerovatno bila sasvim drugačija da se sličan događaj desio u Izraelu: naslovnice, opsežni intervjui s porodicama žrtava, detaljne ljudske priče i dugotrajna međunarodna pažnja.
Slična situacija dogodila se drugog dana rata, kada su Sjedinjene Američke Države objavile da su izgubile tri borbena aviona. Zvanično objašnjenje glasilo je da su letjelice oborene “prijateljskom vatrom” iz Kuvajta. Međutim, više nezavisnih vojnih analitičara dovelo je u pitanje vjerodostojnost tog objašnjenja, ističući da su se incidenti dogodili u različito vrijeme i na različitim lokacijama. Uprkos tim sumnjama, tema je u mnogim velikim zapadnim medijima brzo nestala iz fokusa i nije dobila značajnije naknadno praćenje.
Sam jezik također ima snažnu ulogu u oblikovanju percepcije rata. Mnoge zapadne medijske kuće koriste terminologiju koja ublažava stvarnost nasilja. Primjerice, izraz “neutralizirati” ili “eliminirati” često zamjenjuje riječi poput “ubiti” ili “izvršiti atentat”. Slično tome, termin “dekapitirati” često se koristi za opis uklanjanja političkih ili vojnih lidera. Iako doslovno znači odsijecanje glave, u savremenom medijskom diskursu ova riječ često zvuči poput tehničkog ili administrativnog izraza, a ne kao opis smrtonosnog čina.
Još jedan čest izraz je “boots on the ground”, koji na prvi pogled djeluje bezazleno, iako zapravo označava raspoređivanje vojnika u borbenoj zoni. Upotreba takvog jezika može učiniti brutalnu stvarnost rata apstraktnijom i udaljenijom za publiku.
Ove jezičke formulacije nisu samo stilističke. One utječu na emocionalni način na koji publika tumači događaje. Riječi koje ublažavaju ili birokratiziraju nasilje mogu vojnu akciju predstaviti kao racionalnu, kontroliranu ili čak neizbježnu.
Konkretni primjeri takvih obrazaca mogu se pronaći u brojnim medijskim izvještajima. U jednom televizijskom prilogu o iranskom napadu na izraelski grad Beit Shemesh novinar je dramatično izjavio: “Ovako izgleda iranski bijes.” U nastavku je opisao razaranje škole, sinagoge i okolnih kuća.
Kritičari, međutim, postavljaju pitanje koristi li se isti emocionalno nabijen jezik kada se izvještava o izraelskim napadima na civilne objekte u Pojasu Gaze. Da li se takvi događaji opisuju kao “stravične priče”, ili se za njih koriste neutralniji izrazi?
Način oblikovanja naslova također otkriva određene obrasce. Kada je Iran meta napada, naslovi u pojedinim zapadnim novinama često počinju formulacijama poput “Iran tvrdi” ili “iranski državni mediji navode”. Nasuprot tome, kada Iran izvede napad, isti mediji često koriste odlučne formulacije i pridjeve poput “razoran” ili “smrtonosan”.
U jednom drugom televizijskom prilogu reporter je opisao vojnu kampanju riječima da Sjedinjene Države i Izrael pokušavaju “promijeniti Iran”. Takva formulacija veliki vojni napad predstavlja gotovo kao politički reformski projekt — kao pokušaj unapređenja jedne zemlje, a ne kao nasilnu operaciju protiv nje.
Slično tome, izrazi poput “ciljani udar” ili “precizni napad” često se koriste za opis zračnih udara. Ovi pojmovi sugeriraju pažljivo kontrolirane operacije s minimalnim neželjenim posljedicama, čak i kada postoje izvještaji o civilnim žrtvama.
Tokom posljednjih nekoliko decenija zapadni medijski narativi imali su važnu ulogu u oblikovanju globalne percepcije Irana. Oznake poput “odmetnička država”, “teroristički režim”, “egzistencijalna prijetnja” ili “najveći svjetski sponzor terorizma” često su se pojavljivale u političkim komentarima i medijskim izvještajima.
Takve oznake nisu samo opisne. One stvaraju kognitivni okvir u kojem se vojna akcija protiv Irana može tumačiti kao defanzivna ili preventivna. Ako se neka država dosljedno prikazuje kao posebno opasna ili iracionalna, agresivne politike prema njoj mogu se lakše opravdati pred međunarodnom javnošću.
U nekim političkim krugovima u Sjedinjenim Državama i Izraelu u raspravu je čak ušla i religijska simbolika. Ponekad se koristi izraz “Armagedon” kako bi se opisali ulozi ovog sukoba, čime se geopolitički spor pretvara u gotovo civilizacijski, pa čak i apokaliptični sukob.
Još jedan čest izraz u političkim raspravama jeste “zlonamjerni utjecaj”, kojim se opisuje iranska regionalna politika. Ova formulacija sugerira široku i prijeteću opasnost, iako se pritom ne navode uvijek konkretne radnje ili dokazi. Rezultat je opći osjećaj prijetnje koji je lako osuditi, ali ga je teško precizno definirati.
Istovremeno, izvještaji novinara koji rade unutar Irana ponekad prikazuju drugačiju sliku od one koja dominira u međunarodnim naslovima. Dok su pojedini zapadni mediji govorili o široko rasprostranjenoj panici, izvještaji s terena sugeriraju da se u mnogim gradovima svakodnevni život nastavlja relativno uobičajeno. Tržnice su otvorene, kafići rade, a na benzinskim pumpama nema neuobičajeno dugih redova.
Jedan međunarodni dopisnik iz Irana primijetio je da nema mnogo vidljivih znakova masovne histerije. Takva zapažanja ukazuju na mogući jaz između dominantnih medijskih narativa i složene stvarnosti koju ljudi doživljavaju na terenu.
Uz nastavak svakodnevnog života, u nekoliko iranskih gradova održana su i velika javna okupljanja. Demonstracije su zabilježene u Teheranu, Isfahanu, Širazu i Mešhedu. Prema različitim izvještajima, hiljade ljudi učestvovalo je u skupovima na kojima su protestirali protiv stranih napada i izražavali podršku nacionalnom suverenitetu.
U zapadnim medijima ovi skupovi često su spominjani tek usputno, a ponekad su potpuno ignorirani. Kada su i pomenuti, najčešće su opisani samo kao “državno organizirane demonstracije”, bez dublje analize motiva i stavova učesnika.
Za mnoge analitičare medijski obrasci u ovom sukobu podsjećaju na one viđene u ranijim ratovima. Tokom Vijetnamskog rata bile su potrebne godine da stvarnost na terenu počne ozbiljno dovoditi u pitanje narative iz zvaničnih saopćenja i ranih medijskih izvještaja. Slične rasprave vodile su se i tokom ratova u Afganistanu i Iraku, kada su kasnije novinarske i historiografske analize preispitivale početne medijske interpretacije.
U svakom od tih sukoba mediji su igrali ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja i legitimiranju državnih politika.
Na kraju, rat između Irana i američko-izraelske koalicije nije samo vojni sukob; on je i sukob narativa. Izbor riječi, slika, naslova i izvora može duboko utjecati na način na koji globalna publika razumije događaje.
Kako sugerira poznata izjava koja se pripisuje Josephu Goebbelsu, ponavljanje može pretvoriti određeni narativ u općeprihvaćenu “istinu”. Ipak, u savremenom informatičkom okruženju — gdje vijesti, fotografije i komentari dolaze iz brojnih izvora — publika ima više prilika nego ikada da upoređuje različite perspektive i preispituje dominantne narative.
Zato je možda najvažnija dužnost novinarstva u vrijeme rata ne samo prenositi već uspostavljene priče, već ih kritički preispitivati i tragati za potpunijim razumijevanjem događaja — razumijevanjem koje je često složenije i nijansiranije od onoga što se vidi u naslovima.
Izvor: https://www.tehrantimes.com/