Dok koalicija napušta Irak, Bagdad se suočava s presudnim testom: mogu li se iračko-američki odnosi iz odnosa obilježenog vojnim prisustvom i zavisnošću od zračne podrške pretvoriti u strateško partnerstvo zasnovano na suverenitetu?
Nakon više od desetljeća vojnog prisustva koje je počelo na poziv iračkih vlasti, preraslo u zračnu kampanju protiv ISIS-a, a zatim se ispreplelo s napadima na iračke lokacije, snage, objekte i istaknute ličnosti, međunarodna koalicija danas službeno završava svoju misiju u Iraku.
Njenim odlaskom zatvara se poglavlje koje je dugo otvaralo pitanje američkog kršenja iračkog suvereniteta. Međutim, važnije pitanje ostaje bez odgovora: šta će zamijeniti odnos izgrađen oko prisustva stranih vojnih snaga, umjesto jasno definiranog partnerstva između dviju država?
Za Mostafu al-Saraja, direktora Odjela za političke studije Centra Al-Bayan za studije i planiranje, povlačenje nije toliko završetak koliko etapa u odnosu koji nikada nije bio pravilno definiran. Sada se taj odnos suočava s testom može li biti obnovljen prema uvjetima koje postavlja sam Irak.
Nejasni i nestabilni odnosi Bagdada i Washingtona
U razgovoru za Al Mayadeen English, al-Saraj je rekao da iračko-američki odnosi „tokom historije nisu bili stabilni niti su imali jasno određen karakter“.
Ukazao je na razdoblje nakon 2003. godine, kada su Sjedinjene Američke Države srušile režim Saddama Husseina i okupirale zemlju. Tada je nastao otpor američkoj okupaciji, dok je istovremeno s Amerikancima postignut dogovor o izradi ustava i uspostavljanju političkog procesa i sistema.
Nakon 2011. godine sa Sjedinjenim Državama potpisan je važan sporazum o strateškom okviru, prema kojem je odnos nakon odlaska američkih snaga trebao prerasti u ekonomsko, političko, sigurnosno i strateško partnerstvo. Međutim, „čim su se te okupacijske snage povukle, odnos proizašao iz sporazuma nije se ostvario kao strateški odnos i partnerstvo, nego se pretvorio u nešto nalik prekidu odnosa — u neuravnotežen i nestabilan odnos“.
Okvir iz 2011. godine zamišljen je kao most. Trebao je omogućiti nastavak odnosa nakon odlaska američkih vojnika, pretvarajući vojno prisustvo u ekonomsko, političko, sigurnosno i strateško partnerstvo. Međutim, kako je objasnio al-Saraj, nije pružio objema državama razlog da taj odnos nastave održavati nakon povlačenja vojske.
Prekid o kojem al-Saraj govori nije posljedica neprovođenja sporazuma. To je ono što se događa kada se partnerstvo osmisli tako da funkcionira nakon završetka američkog vojnog prisustva, a upravo je to prisustvo bilo jedino što je odnos držalo na okupu.
Šta Irak želi, a šta su SAD nametnule
Al-Saraj je rekao da je sadašnja situacija slična. Povlačenje SAD-a ili njihovo sigurnosno odnosno vojno prisustvo u Iraku nije najvažnija prekretnica u iračkoj historiji, jer iračko-američki odnosi „nisu pravilno definirani, nije precizno određeno šta Irak želi od Sjedinjenih Država niti se njima upravljalo u skladu s ravnopravnim odnosom među državama, barem u logičnom obliku koji bi bio prihvatljiv“.
Odnos je bio određen onim što su Sjedinjene Države željele i činile: rušenjem režima, održavanjem vojne okupacije te pružanjem zračne i obavještajne podrške u borbi protiv ISIS-a. Nasuprot tome, vlastiti ciljevi Iraka nikada nisu bili iskazani jednako precizno, naveo je al-Saraj. Irak nije jasno odredio šta želi od Washingtona, pa se odnos odvijao prema uvjetima koje je postavljala jedna strana, a druga prihvatala.
Prema njegovom mišljenju, Sjedinjene Države ne žele snositi troškove svog prisustva u Iraku, gdje su izgubile mnogo novca i političkog utjecaja. Tome se pridružuje i stav sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, koji još od svog prvog mandata nastoji smanjiti američko prisustvo na Bliskom istoku i vojnu podršku državama te regije.
Istovremeno je naglasio: „Govorimo o snagama međunarodne koalicije, a ne samo o američkim snagama.“ Prema njegovim riječima, međunarodnu koaliciju čini približno 39 država, koje su sve počele povlačiti svoje snage i završavati misiju u Iraku, polazeći od toga da je svrha zbog koje je koalicija uspostavljena — borba protiv ISIS-a — ostvarena.
Opisao je to kao „tačku i etapu među drugim etapama u odnosima koje treba iznova oblikovati“.
Prisustvo na poziv, a ne nametanjem
Al-Saraj je rekao da je međunarodna koalicija za borbu protiv ISIS-a, predvođena američkim snagama, došla na zahtjev iračke vlade i uz službeno odobrenje iračke države.
Njeno prisustvo moglo je biti okončano bez većih poteškoća nakon završetka borbi protiv ISIS-a. Međutim, iračka država odlučila je ne žuriti sa zahtjevom za povlačenje i završetak misije, uzimajući u obzir zračnu podršku koju je koalicija pružala u borbi protiv preostalih pripadnika ISIS-a i posljedice koje bi nastale njenim izostankom.
Irak tada nije mogao bez koalicijske zračne podrške jer nije raspolagao samostalnim kapacitetima kojima bi je zamijenio, rekao je al-Saraj. Iračko ratno zrakoplovstvo obnavljano je gotovo od nule nakon 2003. godine, a njegova flota aviona F-16 sastojala se od verzije s namjerno ograničenim sposobnostima, svedenim na starije rakete i pretežno napade na kopnene ciljeve. Koalicijski avioni obavljali su nadzor, precizno određivanje ciljeva i napade koje iračke posade tada još nisu mogle samostalno izvoditi.
Ta je zavisnost u međuvremenu prevaziđena. Komandant iračkog ratnog zrakoplovstva, general-potpukovnik pilot Khalid al-Tamimi, izjavio je 28. septembra da se sve misije iračkih zračnih snaga na teritoriji Iraka izvode potpuno nezavisno od koalicije. Dodao je da zrakoplovstvo nastavlja razvijati svoje sposobnosti i sisteme. Govoreći o pokrivenosti zračnog prostora, general-potpukovnik je rekao: „Imamo sistem protuzračne odbrane koji radarski pokriva cijelu teritoriju Iraka, a imamo i višenamjenske avione F-16, koji mogu izvoditi zadatke zračne odbrane i napade na kopnene ciljeve. Potvrđujem da avioni F-16 već više od deset dana izvode misije i da ih nastavljaju izvoditi bez ičijeg učešća osim Ureda vrhovnog komandanta, a piloti su Iračani.“
Glasanje koje nije moglo obavezati vladu
U vezi s pozivom parlamenta da se koalicijske snage protjeraju nakon ubistva iranskog generala Qassema Soleimanija i komandanta Snaga narodne mobilizacije Abu Mahdija al-Muhandisa, al-Saraj je rekao da su zakoni koje parlament donosi obavezujući jer je on najviša zakonodavna vlast. Međutim, parlament nema ovlasti donositi odluke koje obavezuju iračku vladu, naročito u pitanjima ove vrste, koja u velikoj mjeri pripadaju izvršnoj vlasti. Objasnio je da ni izglasavanje odluke u parlamentu ne mijenja činjenicu da to tijelo ne objedinjuje izvršne i zakonodavne ovlasti potrebne za donošenje i provođenje takvih odluka obavezujućih za iračku vladu.
Problem američkog jednostranog djelovanja
Nakon tog događaja „razotkriven je veoma veliki problem“: osiguravanje zračnog pokrića za određene vojne operacije u Iraku, uključujući napade na iračke lokacije, sigurnosne snage, civilne objekte i istaknute iračke ličnosti. Prema njegovim riječima, ti su se napadi odvijali unutar zračnog pokrića koje je osiguravala međunarodna koalicija, budući da je ona kontrolirala zračni prostor i pružala zračnu podršku iračkim snagama.
Takvo djelovanje nije počivalo na iračkoj saglasnosti. Radilo se o američkom jednostranom djelovanju unutar okvira koji je koaliciji, a time i Sjedinjenim Državama, omogućavao praktičnu kontrolu nad iračkim zračnim prostorom. Irak nije imao sredstva da nadzire taj prostor ili provede vlastita ograničenja kada bi ih Sjedinjene Države odlučile zanemariti. Upravo je to neravnoteža koju al-Saraj opisuje i u drugim dijelovima razgovora: odnos u kojem snažnija strana postavlja uvjete, a slabija snosi posljedice.
Ubistvo je, prema al-Saraju, izazvalo „veoma ozbiljan poremećaj i veoma teško kršenje“, pa je takvoj praksi trebalo stati ukraj jer je Bagdad nije mogao kontrolirati, budući da Irak u pojedinim segmentima nema dovoljno vlastitih kapaciteta za zračnu zaštitu. Smatra da će proces povlačenja doprinijeti potpunom zaokruživanju tog sistema.
Odnos ne završava odlaskom vojske
Govoreći o nastavku bilateralne sigurnosne i obavještajne saradnje, al-Saraj je rekao da se ona odvija unutar sporazuma o strateškom okviru potpisanog sa Sjedinjenim Državama 2008. godine, koji je stupio na snagu 2011. godine. Prema njegovim riječima, taj okvir u velikoj mjeri i dalje ostaje na snazi. Irak želi da se odnos preobrazi iz neposrednog vojnog prisustva na iračkoj teritoriji u sigurnosnu i obavještajnu koordinaciju na visokom nivou, nabavku odbrambenih sistema i naoružanja te obuku.
Ta je razlika važna jer vojno prisustvo sugerira da se država još suočava sa sigurnosnim problemima i nestabilnošću te da joj i dalje trebaju borbene snage na terenu. Takve okolnosti više ne postoje. General-major Tahsin al-Khafaji, direktor Uprave za medije i moral pri iračkom Ministarstvu odbrane, izjavio je 19. novembra 2025. godine da ISIS „odumire“ i „više nema sposobnost ugroziti Irak ili regiju Kurdistan“.
To potkrepljuju i brojke. Brigadni general Miqdad Miri, glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova, izjavio je 17. decembra 2025. godine da je broj krivičnih djela povezanih s terorizmom u prethodne tri godine smanjen za 88 posto te da iračke obavještajne službe sada posjeduju više od dva miliona dokumenata ISIS-a. Irak više nije država kojoj su strane borbene snage na vlastitoj teritoriji potrebne da bi održavala svoju sigurnost.
Al-Saraj je rekao da sigurnosna i obavještajna koordinacija postoji među državama i odvija se na toj osnovi, posebno u međusobno povezanim sistemima u kojima nijedna država ne može djelovati sama, bez saradnje s drugim državama. Naglasio je da će taj okvir, naročito zato što je pravno uređen u Iraku, donijeti važnu promjenu: odnos sa Sjedinjenim Državama neće biti prekinut odlaskom vojnih snaga, nego će prerasti u partnerstvo zasnovano na objema stranama, umjesto na jednoj strani koja je prisutna i kontrolira sigurnost.
Po čemu će se mjeriti suverenitet
Al-Saraj je rekao da Irak mora biti sposoban spriječiti sve oblike narušavanja suvereniteta, bilo da dolaze od vanjskih ili unutrašnjih aktera. Suverenitet se ne može razumijevati kao ograničen pojam sveden na samo jedan aspekt. Mora biti sveobuhvatan i potpun, a odluke o ratu i miru moraju biti u rukama iračke države, koja kontrolira sigurnost i ima presudnu ulogu u njenom održavanju.
Prema njegovim riječima, iračka država ne dopušta iranskim opozicijskim grupama da izvode napade, isto ne dopušta ni Radničkoj partiji Kurdistana, ne dopušta određenim naoružanim grupama da napadaju druge države ili područja unutar Iraka, niti dopušta svim prisutnim akterima korištenje iračkog zračnog prostora. Upravo će to, prema al-Saraju, pretvoriti povlačenje u „istinsku stratešku nezavisnost od velike vrijednosti“: sposobnost države da samostalno donosi sigurnosne odluke i odluke o ratu i miru te da spriječi svaki oblik narušavanja suvereniteta.
To je posebno važno kada je riječ o neposrednom prisustvu vojnih snaga, koje mnogi vanjski akteri koriste kao izgovor za operacije kojima se narušava suverenitet. Nakon njihovog odlaska, svako takvo narušavanje unutar iračke teritorije imat će karakter čina agresije. Iračka država zato mora biti spremna suočiti se s takvim izazovima i u velikoj mjeri osigurati vlastitu samostalnost.
Izvor: Al Mayadeen English