Dokumentarac „Zamka“ donosi nove dokaze o kompanijama i posrednicima iza napada pejdžerima

Kada su u septembru 2024. godine širom Libana počeli eksplodirati pejdžeri, a dan kasnije i radiostanice, bilo je jasno da je Izrael izveo operaciju koja je zahtijevala mnogo više od presretanja jedne pošiljke. Trebalo je pronaći put do Hezbo.llahovih dobavljača, ući u poslovne odnose koji su godinama funkcionirali, ponuditi uvjerljiv proizvod i postići da ga kupac sam podijeli svojim ljudima. Eksplozija je bila posljednji korak. Prava operacija odvijala se ranije, daleko od mjesta na kojima će ljudi poginuti.

Upravo taj raniji dio priče istražuje libanski novinar Radwan Mortada u dvodijelnom dokumentarcu „Zamka“, objavljenom na platformi Al Jazeera 360. Prateći kompanije, novac i prepisku s dobavljačima, Mortada pokušava odgovoriti na pitanje koje je ostalo iza snimaka eksplozija i prepunih bolnica: kako je organizacija koja je toliko pažnje posvećivala zaštiti komunikacija prihvatila uređaje pripremljene za napad na vlastite pripadnike?

Odgovor koji nudi nije posebno ugodan za Hezbo.llah. Izrael, prema njegovoj rekonstrukciji, nije morao uvjeravati organizaciju da povjeruje nepoznatom dobavljaču. Pronašao je način da iskoristi onoga kojem je već vjerovala.

Dokumentarac otvara i šira pitanja. Ko je znao šta se prodaje? Jesu li posrednici bili svjesni da učestvuju u pripremi napada ili su pojedini dijelovi operacije bili skriveni i od njih? Kako su eksplozivni uređaji putovali međunarodnim transportnim pravcima? I šta se zaista može dokazati o ulozi Sjedinjenih Američkih Država, koju Mortada smatra neizostavnom?

NOVINAR Radwan Mortada

Tu priča postaje složenija. Dio njegovih nalaza podudara se s ranijim istragama. Dio ih dopunjava. Ali neke tvrdnje, naročito one kojima pokušava povezati eksploziv s Washingtonom, još nemaju dokaznu podlogu koja bi dopuštala konačan zaključak.

Najprije treba podsjetiti šta je već poznato. Napadi su izvedeni 17. i 18. septembra 2024. godine. Human Rights Watch navodi 37 ubijenih, među njima djecu i medicinske radnike, te više od 2.800 povrijeđenih. Posljedice, dakle, nisu ostale ograničene na borce koji su nosili komunikacijsku opremu. Izrael u početku nije javno preuzimao odgovornost. Istovremeno je tajvanski Gold Apollo, čije se ime nalazilo na pejdžerima, poručivao da uređaje nije proizveo. Nakon toga pojavila se priča o licenci, evropskim kompanijama i proizvodnji izvan Tajvana. Netanyahuovo priznanje operacije postalo je javno u novembru iste godine.

Kasnije su bivši Mossadovi operativci za CBS govorili o višegodišnjoj pripremi napada. No, priznati da je operacija izvedena nije isto što i objasniti sve njene dijelove. Izraelski prikaz naglašava sposobnost obavještajne službe. Mortada pažnju usmjerava na poslovni mehanizam koji je tu sposobnost pretvorio u pristup ljudima.

Prema njegovom iskazu u razgovoru za The Grayzone, Hezbo.llah je s Gold Apollom sarađivao više od dvadeset godina. Takva dugotrajna veza obično se smatra prednošću. Dobavljač je poznat, prethodne pošiljke su provjerene, ljudi već znaju s kim razgovaraju. Upravo zato promjena unutar tog odnosa može proći lakše nego pokušaj da se izgradi potpuno novi. Mortada tvrdi da su raniji pokušaji prodaje preko drugih kompanija propadali jer je Hezb.ollah insistirao na poznatom proizvođaču. Ako je tako, izraelski problem nije bio kako napraviti pejdžer koji će eksplodirati već kako postići da ga Hezb.ollah kupi.

Tu se pojavljuje Teresa Wu.

Bivša uposlenica Gold Apolla postala je posrednica povezana s kompanijom Apollo Systems. Prema Mortadinoj rekonstrukciji, predstavnici Hezbo.llaha i dalje su se obraćali poznatom proizvođaču, ali ih je on usmjeravao prema njoj. Novinar navodi da dokumentarac prikazuje elektronsku prepisku u kojoj se vidi upravo taj prijenos komunikacije. Za kupca je to bitna razlika. Jedno je kada se nepoznata kompanija sama ponudi da isporuči osjetljivu opremu. Drugo je kada vas prema njoj uputi dobavljač s kojim godinama poslujete. U drugom slučaju nova firma preuzima dio tuđeg povjerenja, iako sama još nije prošla istu provjeru.

Wu pritom nije ime koje se pojavilo tek u novom filmu. Reuters je još u oktobru 2024. izvijestio da je osnivač Gold Apolla Hsu Ching-kuang opisao njen dolazak s nadređenim predstavljenim kao Tom radi dogovora o korištenju brenda. Agencija tada nije mogla utvrditi jesu li Wu i taj čovjek svjesno radili za izraelsku obavještajnu službu.

Mortada ide dalje. Tvrdi da je Tom bio Mossadov agent i da je izraelska strana finansirala poslovnu strukturu preko koje su uređaji ponuđeni Hezbo.llahu. U intervjuu spominje više od 700.000 dolara izdvojenih za razvoj modela i desetine hiljada dolara isplaćenih Wu. Ono što opisuje nakon toga posebno je zanimljivo jer pokazuje da kupac nije bez ikakvog otpora prihvatio novu opremu. Prema njegovim riječima, Hezbo.llah je naručio stariji model, a dobio približno 500 primjeraka novog AR-924. Predstavnici organizacije protestirali su i zaprijetili prekidom saradnje.

Wu je, navodi Mortada, odgovorila da se stari model više ne može proizvoditi jer nedostaju određeni materijali. Novi je predstavljala kao otporniji, vodootporan i opremljen punjivom baterijom dugog trajanja. Slala je promotivne snimke, nastavila kontaktirati kupca i nudila povoljnije uslove za dodatne narudžbe. Drugim riječima, ono što će kasnije biti opisano kao obavještajni prodor u ovoj je fazi izgledalo kao uporna prodaja novog proizvoda.

Ni internetska provjera nije nužno mogla otkriti problem. Reutersova ranija istraga pokazala je da su za pejdžer i njegovu bateriju postojale promotivne stranice, navodne prodavnice i objave koje su stvarale privid tržišne prisutnosti. Kupac je mogao pretraživati proizvod i pronaći upravo ono što bi očekivao pronaći kod stvarne komercijalne opreme.

To je jedan od važnijih dijelova cijele priče. Sigurnosna provjera nije posebno korisna ako se oslanja na izvore koje je protivnik unaprijed pripremio. Više rezultata pretrage tada ne znači više nezavisnih potvrda. Može značiti samo više dijelova iste obmane. Ipak, iz svega navedenog ne slijedi automatski da je Teresa Wu znala za eksploziv. Ni Mortada ne tvrdi da to može dokazati. On smatra da je morala biti svjesna neke vrste prikrivene operacije, ali priznaje da ne zna je li poznavala njen smrtonosni sadržaj.

Tajvanski nalazi pritom se moraju uzeti ozbiljno, čak i kada se ne podudaraju s novinarovim zaključkom. Tamošnji Istražni biro objavio je da je AR-924 razvijala i izvan Tajvana proizvodila grupa Frontier Group Entity, uz odobreno korištenje brenda Gold Apollo. Prema tom nalazu, Gold Apollo testirao je početne uzorke bez eksplozivne funkcije, ali nije vodio proizvodnju niti osiguravao dijelove i garanciju. Tužilaštvo je navelo da je Wu bila veza prema Frontieru, ali da nisu pronađeni dokazi da je unaprijed znala za eksplozije ili učestvovala u zavjeri. Istovremeno nisu razjašnjeni stvarni identiteti svih ljudi s kojima je komunicirala.

Dakle, službena istraga nije dokazala njeno saučesništvo, ali nije ni razotkrila cijelu međunarodnu strukturu. To ostavlja prostor za daljnje istraživanje. Ne ostavlja prostor da se nedokazana krivica jednostavno proglasi činjenicom.Slična složenost pojavljuje se i kod kompanija u Evropi. U izvještajima su se spominjali mađarski BAC Consulting i bugarski Norta Global. Reuters je prenio navode bugarske televizije bTV da je 1,6 miliona eura povezanih s transakcijom prošlo kroz Bugarsku prema Mađarskoj. Ali prolazak novca kroz neku državu ne dokazuje da su uređaji tamo proizvedeni ili fizički prevezeni. Mortadin film upravo pokušava razdvojiti finansijski trag od proizvodnog i transportnog puta. Al Jazeerin prikaz dokumentarca navodi praćenje novca kroz Hong Kong, Bugarsku i Mađarsku. Takva struktura otežava odgovor na naizgled jednostavno pitanje: ko je zapravo prodao uređaje? Firma koja izdaje račun, vlasnik brenda, posrednik koji razgovara s kupcem i stvarni proizvođač mogu biti četiri različite adrese. Kada dođe do napada, svaka od njih može tvrditi da nije znala šta se događalo kod druge.

Unutar Hezbo.llaha, međutim, neko je ipak počeo sumnjati. Prema Mortadinom istraživanju, bio je to inženjer i oficir Hussein Bazzi. Njegovu pažnju nisu privukli neki spektakularni obavještajni podaci, nego nepravilnosti koje su se gomilale oko nabavke. Naručen je jedan model, stigao je drugi. Novi je navodno bio bolji, ali cijena se nije promijenila. Servisni priručnik nije dostavljan uprkos zahtjevima. Zatim je, tvrdi Mortada, stiglo još približno 500 uređaja bez naplate. To je dodatno pojačalo sumnju. Zašto bi dobavljač slao toliku količinu robe besplatno i pritom izbjegavao dostaviti dokumentaciju?

Bazzi je, prema novinarovom iskazu, savjetovao obustavu distribucije. Ratne potrebe ipak su povećavale potražnju za komunikacijskom opremom pa su uređaji dijeljeni. On je nastavio provjere, zatražio skener iz Irana i poslao nekoliko pejdžera na pregled. Mortada navodi i da je Izrael uništio skener, prikrivajući taj cilj nizom istovremenih napada. Za taj pojedinačni događaj u pregledanim dodatnim izvorima nije pronađena nezavisna potvrda.

Ako je njegova rekonstrukcija tačna, izraelska odluka o trenutku napada postaje razumljivija. Operacija nije morala biti aktivirana zato što je dosegnula idealnu fazu, nego zato što je prijetila opasnost da bude otkrivena. Povlačenje pejdžera značilo bi da se broj dostupnih meta smanjuje, a mogućnost laboratorijskog otkrivanja povećava. Mortada tvrdi da je u Liban stiglo ukupno 4.200 pejdžera, a da ih je eksplodiralo 1.850. Prema njegovoj verziji, glavni plan bio je još ambiciozniji i odnosio se na približno 15.000 radiostanica, od kojih je većina ostala u skladištima. Hezbo.llah nije proveo mobilizaciju u obimu koji je Izrael očekivao pa je podijeljeno približno 800. Otuda njegova teza da je izveden razoran napad, ali da je izvorni plan podrazumijevao mnogo veći broj žrtava, više od 20.000 ljudi.

Najosjetljiviji dio njegovih tvrdnji ipak se odnosi na eksploziv i Ameriku. Mortada navodi da je u pejdžerima korišten CL-20, dok je Reutersova ranija istraga govorila o PETN-u skrivenom u baterijskom paketu. Novinar se poziva na početni izvještaj libanske vojske koji je sadržaj opisao kao nepoznatu eksplozivnu materiju. Ali „nepoznata materija“ još nije identifikacija CL-20. Za razrješenje tog spora potreban je laboratorijski nalaz koji se može provjeriti, uz jasno porijeklo analiziranog uzorka.

Mortada američku ulogu povezuje i s navodnim pokušajem CIA-e da vrbuje Hezbo.llahovog predstavnika za nabavku na Tajvanu. Recenzija dokumentarca taj događaj smješta u 2007. godinu. Ako je tačan, pokazuje da je kanal nabavke bio predmet američkog interesa mnogo prije napada. Ne pokazuje sam po sebi šta je Washington radio 2024. godine. Službeni američki odgovor bio je da SAD nije učestvovao i nije unaprijed bio obaviješten. To je 17. septembra 2024. izjavio glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller. Naravno, službeno poricanje nije nezavisna istraga. Ali ni blisko savezništvo dviju država nije dokaz učešća u svakoj pojedinačnoj operaciji.

Isto vrijedi za zlatni pejdžer koji je Netanyahu u februaru 2025. poklonio Trumpu. Poklon pokazuje kako je operacija politički predstavljana i slavljena. Ne dokazuje ko ju je pomagao pripremiti. Trump u vrijeme napada nije bio predsjednik, a u pregledanim izvještajima nije pronađena potvrda Mortadine tvrdnje da je prilikom uručenja poklona priznao američku pomoć. Pitanje američke uloge zato ostaje otvoreno za istraživanje, ali ne može se zatvoriti zaključkom koji dostupni dokazi još ne nose.

Postoji, međutim, dio priče čija ozbiljnost ne zavisi od tog odgovora. Prema Mortadi, uređaji su putovali iz Hong Konga preko Istanbula u Liban, uključujući prevoz putničkim avionom. Ako se eksploziv prevozi unutar prividno obične elektronike, rizik ne počinje tek kada uređaj dođe do namjeravanog korisnika.

Bivši službenik CIA-e John Kiriakou u dokumentarcu upozorava upravo na opasnost tokom transporta. Kolika je ona bila, ne može se izračunati iz dostupnog intervjua. Ali pitanja su konkretna: kako je teret prijavljen, ko je znao njegov sadržaj i kakve je kontrole prošao? Nema osnove da se bez dokaza tvrdi kako su aerodromske službe ili aviokompanije svjesno učestvovale. A kada su uređaji konačno aktivirani, napadač nije mogao kontrolirati svaku prostoriju i svaku osobu oko njih.

Mortada opisuje dječaka koji je uzeo očev pejdžer da mu ga odnese, nakon čega je uređaj eksplodirao. Kasnije je odbio crni mikrofon jer ga je podsjetio na predmet od kojeg je stradao. Visoki komesar UN-a za ljudska prava Volker Türk upozorio je da istovremeno napadanje hiljada osoba, bez poznavanja stvarnog posjednika uređaja i njegovog okruženja, krši međunarodno pravo. Zatražio je nezavisnu, temeljitu i transparentnu istragu. U tome je i razlog zbog kojeg priča o pejdžerima ne može ostati samo priča o izraelskoj tehnološkoj sposobnosti ili Hezbo.llahovom sigurnosnom propustu. Oba su elementa važna, ali nijedan ne uklanja pitanje odgovornosti za ljude koji nisu bili vojni cilj.

Mortadin dokumentarac donosi nove tragove i pokazuje koliko je dugo napad mogao biti pripreman. Istovremeno, njegova najteža pitanja još traže odgovore koji se mogu provjeriti. Ko je stajao iza pojedinih kompanija? Šta su posrednici znali? Odakle je došlo eksplozivno punjenje? Ko je odobrio njegovo kretanje kroz međunarodni transport?

Netanyahuovo priznanje odgovorilo je na pitanje ko je izveo operaciju. Nije odgovorilo na pitanje koliko je ljudi i institucija bilo potrebno da bi ona postala moguća.