Već narušeni politički i moralni autoritet Sjedinjenih Država dodatno je poljuljan otporom Islamske Republike Iran, kako tokom dvanaestodnevnog rata 2025. i četrdesetodnevnog rata 2026, tako i ranije.
Po principu „neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj“, svjetska javnost danas u Iranu prepoznaje simbol otpora i borbe za pravdu.
Bez obzira na medijsku vidljivost posljednja dva nametnuta rata, sve izraženija podrška Iranu u velikom dijelu svjetske javnosti ne može se razumjeti isključivo kroz prizmu posljednjeg američko-izraelskog vojnog napada, bez obzira što je isti, zbog razvoja tradicionalnih i alternativnih medija, vanredno vidljiviji u odnosu na prethodne sukobe.
Zapravo, uzroci podrške sežu u decenije nagomilavanog nezadovoljstva međunarodnim poretkom u kojem su Sjedinjene Države sebi prisvojile pravo da određuju političku sudbinu drugih država.
Od američko-britanskog svrgavanja iranskog premijera Mohammada Mossadegha 1953. godine, preko invazije na Irak 2003, do dugogodišnje podrške izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija, politika Washingtona ostavila je naslijeđe vojnih intervencija, političkog pritiska i selektivne primjene međunarodnog prava.
Upravo u tom historijskom kontekstu treba posmatrati odnos prema Islamskoj Republici Iran.
Za značajan dio protivnika američke dominacije Islamska Republika predstavlja primjer države koja je, uprkos višedecenijskim i najtežim sankcijama, političkoj izolaciji i vojnim prijetnjama, sačuvala nezavisnost u donošenju vlastitih strateških odluka.
Iranska regionalna politika zasniva se na sistemu savezništava, političkog utjecaja i vojnom odvraćanju, a ne na prijatenjama teritorijalnog pripajanja susjednih država. Nasuprot tome, izraelska okupacija i politika nasilnog naseljavanja palestinskih teritorija predstavljaju dokumentovan primjer teritorijalne ekspanzije.
Takva razlika doprinosi načinu na koji dio međunarodne javnosti posmatra sukob između Teherana i njegovih protivnika.
Podrška iranskoj državi i njenom političkom rukovodstvu proizlazi iz prepoznavanja Irana kao jednog od najupornijih protivnika američke hegemonije, prvenstveno u Zapadnoj Aziji, a koji ne izostavlja javno osuditi američke operacije i u Vijetnamu, Venecueli, Kubi itd.
Istovremeno, istraživanje Ipsosa provedeno u 31 zemlji pokazalo je da 81 posto ispitanika smatra da njihove države trebaju ostati izvan rata s Iranom. Čak je i u Sjedinjenim Državama 71 posto ispitanika izrazilo protivljenje vojnom uključivanju svoje zemlje.
Ovi podaci ukazuju na duboko nepovjerenje prema daljnjem širenju rata, dok rastuće nezadovoljstvo američkom vanjskom politikom otvara prostor za drugačije razumijevanje iranske pozicije u međunarodnim odnosima.
Washington je decenijama nastojao predstaviti Iran kao jednu od glavnih prijetnji međunarodnoj sigurnosti. Međutim, američke vojne intervencije, podrška izraelskoj okupaciji i korištenje ekonomskih sankcija kao instrumenta političkog pritiska sve više dovode u pitanje kredibilitet takvog predstavljanja.
Stoga, Islamska Republika u očima velikog dijela svijeta postaje simbol otpora poretku u kojem vojna nadmoć određuje granice državnog suvereniteta.
U tom smislu, promjena odnosa prema Iranu prvenstveno odražava dugotrajno slabljenje političkog i moralnog autoriteta američke vanjske politike — proces koji je, usuđujemo se reći, postao nepovratan.
Za Glas Otpora: Agan Smajlović