Stvari koje objavljuju The Telegraph, The Guardian, Wall Street Journal i Reuters nisu obične vijesti, već prava oružja – pokazuju kako djeluje mehanizam saveznika Izraela, SAD-a i EU, a ne samo njihove ratne flote i avioni.
Kada izvještavaju da Amerika nije bila obaviještena o udarima u Kataru, da je Trump nezadovoljan Netanyahuom ili da Saudijci nisu obavijestili SAD o svojim dogovorima s Pakistanom, to treba shvatiti kao bacanje prašine u oči. Na površini izgleda kao da djeluju neovisno, donose odluke bez koordinacije i slobodno prihvataju ili odbacuju poteze jedni drugih.
Ali u stvarnosti, to su samo iluzije. Oni imaju zajedničke komandne sobe, dijele iste tokove informacija i često postupaju prema odlukama istih tijela. Njihova „nezavisnost“ pažljivo je režirana kako bi stvorila privid haosa, sukoba ili neutralnosti, dok mehanizmi koordinacije i utjecaja ostaju netaknuti.
Ovi mediji vješto igraju psihološke igre s masama, stvarajući utisak da su svjetske sile stalno u sukobu, iako su njihove strategije, tempiranje i narativi često usklađeni radi šireg geopolitičkog cilja.
Svaka „procurjela“ informacija, svaka istaknuta nesuglasica, svaki navodni previd ili iznenađenje samo su dio pažljivo osmišljene predstave. Naslovi su šou, dok se stvarne odluke donose iza zatvorenih vrata – tamo gdje se kroje politike, testiraju savezi i određuju unaprijed zacrtani ishodi.
Mnogi će povjerovati da te sile djeluju samostalno, ali oni koji pažljivo prate obrasce uočit će koreografiju, signale, tempiranje i suptilno oblikovanje javnog mnijenja. Na kraju, taj mehanizam je daleko organiziraniji, povezaniji i lukaviji nego što vijesti same otkrivaju.
Piše: N.M.