Pregled pravosnažnih osuda za genocid, pomaganje u genocidu, sudskih utvrđenja genocidnih djela i općina obuhvaćenih optužbama za genocid — s brojevima žrtava, predmetima, datumima presuda i primarnim izvorima
Napomena o metodologiji i broju žrtava
Ovdje ne tvrdimo da navedeni brojevi predstavljaju konačan i potpun broj svih ubijenih, nestalih, zatočenih, mučenih, silovanih, protjeranih ili drugih žrtava zločina u pojedinim gradovima i općinama.
Brojke su, gdje god je to bilo moguće, preuzete iz sudskih presuda, sažetaka presuda, optužnica i drugih službenih sudskih dokumenata.
One mogu predstavljati:
• broj žrtava konkretnog presuđenog događaja;
• broj žrtava za čiju je smrt utvrđena odgovornost određenog optuženog;
• minimalan broj žrtava koji je sud mogao utvrditi na osnovu izvedenih dokaza;
• širu procjenu navedenu u sudskom dokumentu.
Zbog različitih metodologija, dokaznih standarda i predmeta optužnica, ove se brojke ne smiju automatski sabirati niti predstavljati kao potpuna demografska bilanca rata.
Jednako je važno razlikovati četiri pravne kategorije:
1. pravosnažnu osudu za genocid;
2. pravosnažnu osudu za pomaganje ili drugi oblik saučesništva u genocidu;
3. sudsko utvrđenje da su na određenom području počinjena genocidna djela, bez individualne osude konkretnog optuženog za genocid;
4. optužbu za genocid koja nije završila pravosnažnom osuđujućom presudom za to krivično djelo.
Te kategorije nisu pravno identične.
1. Srebrenica: genocid pravosnažno utvrđen pred međunarodnim i domaćim sudovima
Srebrenica je jedino područje Bosne i Hercegovine za koje je genocid pravosnažno potvrđen pred međunarodnim krivičnim sudovima i Međunarodnim sudom pravde prema dominantnom savremenom tumačenju međunarodnog prava.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju — ICTY — prvi put je utvrdio genocid u Srebrenici u prvostepenoj presudi generalu Vojske Republike Srpske Radislavu Krstiću, donesenoj 2. augusta 2001. godine u predmetu Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-33-T.[1]
Žalbeno vijeće ICTY-ja je 19. aprila 2004. u predmetu IT-98-33-A potvrdilo da je u Srebrenici počinjen genocid.
Istovremeno je Krstićevu individualnu odgovornost prekvalificiralo iz neposrednog izvršenja genocida u pomaganje i podržavanje genocida.[2]
Nakon Krstića uslijedile su druge presude.
Vujadin Popović pravosnažno je osuđen za genocid u predmetu Popović i drugi, IT-05-88.
Zdravko Tolimir također je pravosnažno osuđen za genocid.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić pravosnažno su osuđeni za genocid počinjen u Srebrenici.[3][4]
Međunarodni sud pravde je 26. februara 2007. u predmetu Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida — Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore utvrdio da su djela počinjena u Srebrenici u julu 1995. predstavljala genocid.[5]
Sud je također utvrdio da je Srbija prekršila međunarodnu obavezu sprečavanja genocida i obaveze u vezi sa saradnjom s ICTY-jem, ali nije utvrdio da se izvršenje genocida može pripisati Srbiji kao državi prema primijenjenim pravilima međunarodne državne odgovornosti.[5]
Za genocid povezan sa Srebrenicom donesene su i presude pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Koliko je ljudi ubijeno?
U međunarodnim presudama i relevantnoj dokumentaciji najčešće se govori o više od 8.000 ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Pojedinačne presude mogu navoditi manji broj jer se odnose samo na žrtve obuhvaćene konkretnom optužnicom ili na osobe čiju je smrt sud mogao utvrditi na osnovu dokaza izvedenih u tom predmetu.
Primjerice, u predmetu protiv Zdravka Tolimira prvostepeno vijeće zaključilo je da je najmanje 4.970 muškaraca i dječaka obuhvaćenih optužnicom ubijeno u događajima koje je sud razmatrao. To nije predstavljeno kao ukupan broj svih žrtava genocida.[6]
Pravni status:genocid pravosnažno utvrđen pred ICTY-jem, Međunarodnim rezidualnim mehanizmom, Međunarodnim sudom pravde i domaćim sudovima.
2. Doboj: Nikola Jorgić pravosnažno osuđen za genocid
Jedan od najvažnijih, ali u javnosti mnogo manje poznatih evropskih predmeta za genocid jeste slučaj Nikole Jorgića.
Viši zemaljski sud u Düsseldorfu — Oberlandesgericht Düsseldorf — osudio je Jorgića 26. septembra 1997. godine na doživotni zatvor zbog genocida počinjenog nad Bošnjacima na području Doboja između maja i septembra 1992.
Jorgić je proglašen krivim po jedanaest tačaka za genocid. Njegova osuda odnosila se na učešće u kampanji nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, uključujući ubistva, zlostavljanja, zatočenja i prisilna protjerivanja.[7]
Njemački Savezni sud pravde — Bundesgerichtshof — odlučivao je o njegovom predmetu 30. aprila 1999, pod brojem 3 StR 215/98.
Savezni ustavni sud Njemačke odbio je njegovu ustavnu tužbu 12. decembra 2000. godine, predmet 2 BvR 1290/99.[8]
Jorgić se zatim obratio Evropskom sudu za ljudska prava. U predmetu Jorgić protiv Njemačke, predstavka broj 74613/01, presuda je donesena 12. jula 2007.[7]
Evropski sud nije ponovo sudio Jorgiću za genocid niti je djelovao kao žalbeni krivični sud. Ispitivao je jesu li njemačka nadležnost i šire njemačko tumačenje genocida bili u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Sud je zaključio da nije došlo do povrede Konvencije.
Koliko je žrtava obuhvaćeno Jorgićevim predmetom?
Prema činjeničnom prikazu Evropskog suda za ljudska prava, Jorgićeva osuda obuhvatala je, između ostalog:
• odgovornost za 30 ubistava;
• protivpravno lišavanje slobode u 362 slučaja;
• teške tjelesne povrede i druga djela nasilja.[7]
Ovi brojevi predstavljaju djela obuhvaćena Jorgićevom osudom. Ne predstavljaju ukupan broj svih ubijenih, nestalih, zatočenih ili protjeranih na području Doboja tokom rata.
Posebno se navode zločini u naseljima Grabska i Ševarlije.
Zašto je njemački sud presudio genocid?
Njemački sudovi prihvatili su šire tumačenje namjere uništenja grupe od onoga koje je kasnije postalo dominantno u praksi ICTY-ja i Međunarodnog suda pravde.
Prema njemačkom pristupu, uništenje grupe moglo je značiti uništenje grupe kao društvene jedinice u njenoj posebnosti, identitetu i osjećaju zajedništva; nije nužno moralo biti ograničeno isključivo na fizičko-biološko uništenje.
Evropski sud za ljudska prava izričito je razmatrao tu razliku i zaključio da Jorgićeva osuda prema takvom tumačenju nije bila toliko nepredvidiva da bi predstavljala kršenje člana 7. Evropske konvencije.[7]
Pravni status: pravosnažna individualna osuda za genocid pred njemačkim sudovima.
3. Kotor-Varoš i Vrbanjci: predmet Đurađa Kušljića
Đurađ Kušljić bio je policijski rukovodilac u Vrbanjcima na području općine Kotor-Varoš. Pred njemačkim pravosuđem procesuiran je zbog zločina nad bošnjačkim stanovništvom počinjenih tokom 1992. godine.
Bavarski viši zemaljski sud — Bayerisches Oberstes Landesgericht — osudio ga je 15. decembra 1999. na doživotni zatvor.
Prvostepena presuda njegovu je odgovornost kvalificirala kao genocid. Savezni sud pravde je 21. februara 2001, u predmetu 3 StR 244/00, izmijenio pravnu kvalifikaciju njegove individualne odgovornosti, zadržavajući vezu s pomaganjem odnosno saučesništvom u genocidu.
Kod ovog predmeta posebno je važno ne izjednačiti prvostepenu i konačnu pravnu kvalifikaciju.
Broj žrtava
Kušljićeva osuda obuhvatala je, između ostalog, konkretna ubistva šest bošnjačkih civila te njegovu ulogu u širem nasilju i protjerivanju nesrpskog stanovništva.
Broj od šest ubijenih predstavlja žrtve konkretnih ubistava obuhvaćenih njegovim predmetom. Ne predstavlja ukupnu bilancu žrtava općine Kotor-Varoš.
Međunarodni sudovi u drugim predmetima utvrdili su dodatna ubistva, nezakonita zatočenja, zlostavljanja, uništavanje imovine i prisilna premještanja na području Kotor-Varoši.[9]
Pravni status: konačna individualna odgovornost povezana s pomaganjem odnosno saučesništvom u genocidu pred njemačkim pravosuđem.
4. Osmaci i tadašnja općina Kalesija: Maksim Sokolović osuđen za pomaganje u genocidu
Maksim Sokolović procesuiran je u Njemačkoj zbog učešća u napadima na bošnjačko stanovništvo Osmaka i okolnih naselja 27. i 28. maja 1992. godine.
Viši zemaljski sud u Düsseldorfu osudio ga je 29. novembra 1999. na devet godina zatvora.
Savezni sud pravde odlučivao je o predmetu 21. februara 2001. godine pod brojem 3 StR 372/00.[10]
Konačna osuda odnosila se na pomaganje u genocidu i druga krivična djela.
Administrativno-geografska napomena
Osmaci su danas posebna općina u Republici Srpskoj. Tokom 1992. područje na koje se odnosio predmet bilo je dio predratne općine Kalesija.
Zbog toga se u sudskim i stručnim izvorima mogu susresti različite geografske oznake.
Broj žrtava i oštećenih u predmetu
Prema dostupnim podacima o presudi, Sokolovićeva osuda obuhvatala je:
• pomaganje u protivpravnom zatočenju u 56 slučajeva;
• nanošenje teških tjelesnih povreda u pet slučajeva;
• pomaganje u genocidu kroz učešće u kampanji nasilnog uklanjanja bošnjačkog stanovništva.[10]
Ove brojke ne predstavljaju ukupan broj žrtava zločina na širem području Osmaka ili Kalesije.
Pravni status: pravosnažna osuda za pomaganje u genocidu pred njemačkim sudovima.
5. Foča: sud je utvrdio genocidna djela, ali Džajić nije osuđen za genocid
Predmet Novislava Džajića predstavlja posebno važan primjer razlike između sudskog utvrđenja da su počinjena genocidna djela i individualne osude optuženog za genocid.
Bavarski viši zemaljski sud donio je 23. maja 1997. presudu u predmetu Novislava Džajića, 3 St 20/96.[11]
Džajić je bio optužen za učešće u genocidu. Sud, međutim, nije utvrdio s potrebnom sigurnošću da je on lično posjedovao posebnu genocidnu namjeru potrebnu za osudu za genocid.
Osuđen je na pet godina zatvora zbog saučesništva u 14 ubistava i jednom pokušaju ubistva.[11]
Istovremeno, njemački sud zaključio je da su na području administrativnog okruga Foča u junu 1992. počinjena djela genocida.
ICTY je odluku u predmetu Džajić kasnije citirao u prvostepenoj presudi Radislavu Krstiću prilikom razmatranja pitanja može li dio zaštićene grupe ograničen na jednu općinu ili manje geografsko područje biti predmet genocida.[1]
Broj žrtava
Broj od 14 ubijenih odnosi se isključivo na Džajićevu individualnu osudu i ne predstavlja ukupni broj žrtava zločina u Foči.
U međunarodnim sudskim postupcima utvrđena su brojna dodatna ubistva, nezakonita zatočenja, mučenja, silovanja, seksualno porobljavanje, progoni i druga djela počinjena nad bošnjačkim stanovništvom Foče.
Posebno su značajni predmeti protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača, Zorana Vukovića i Milorada Krnojelca.
Pravni status: njemački sud utvrdio je da su na području Foče počinjena genocidna djela, ali Novislav Džajić nije individualno osuđen za genocid. Međunarodni sudovi nisu donijeli pravosnažnu osuđujuću presudu za genocid u Foči.
6. Prijedor: više od 1.500 ubijenih utvrđeno u Stakićevom predmetu, ali bez osude za genocid
Prijedor je jedno od najvažnijih mjesta za razumijevanje pravne granice između genocida, istrebljenja i progona.
Milomir Stakić, jedan od vodećih političkih funkcionera srpskih vlasti u ratnom Prijedoru, bio je pred ICTY-jem optužen za:
• genocid;
• saučesništvo u genocidu;
• istrebljenje;
• ubistva;
• progone;
• deportacije;
• druga krivična djela.
Prvostepena presuda donesena je 31. jula 2003. u predmetu IT-97-24-T. Stakić je osuđen za istrebljenje, ubistva i progone, ali je oslobođen optužbi za genocid i saučesništvo u genocidu.[12]
Žalbeno vijeće donijelo je konačnu presudu 22. marta 2006, predmet IT-97-24-A. Stakić je pravosnažno osuđen na 40 godina zatvora.[13]
Broj žrtava
Prvostepeno vijeće zaključilo je da je Stakić odgovoran za ubistvo više od 1.500 ljudi u općini Prijedor. U sudskom postupku stotine žrtava identificirane su imenom.[12][13]
Među zločinima razmatranim u predmetu bila su:
• ubistva u logorima Omarska i Keraterm;
• masovno ubistvo zatočenika u prostoriji broj 3 logora Keraterm;
• masakr na Korićanskim stijenama;
• ubistva tokom napada na bošnjačka i hrvatska sela;
• progoni, deportacije i druga djela.
Ovaj broj nije nužno potpuni broj svih ratnih žrtava Prijedora, nego sudski zaključak u konkretnom predmetu.
Genocidna optužba
Prijedor je bio jedna od općina obuhvaćenih optužbama za genocid u predmetima protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Međutim, konačne presude nisu utvrdile njihovu krivicu za genocid u Prijedoru. Utvrđeni su drugi teški međunarodni zločini, uključujući progone, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilna premještanja.[3][4]
Pravni status: genocid formalno optužen i sudski razmatran, ali nije pravosnažno dokazan; pravosnažno su utvrđeni istrebljenje, progoni, ubistva i drugi zločini.
7. Bratunac: genocidna optužba i najmanje 65 ubijenih u Glogovi
Bratunac ima nešto drugačiji proceduralni položaj od šest općina obuhvaćenih Mladićevom konačnom tačkom optužnice za genocid iz 1992.
U Karadžićevom predmetu Bratunac je bio među sedam općina obuhvaćenih genocidnom optužbom. Karadžić po toj tački nije osuđen.[3]
Jedan od najvažnijih zasebnih predmeta za Bratunac jeste postupak protiv Miroslava Deronjića.
Deronjić je priznao krivicu za progone kao zločin protiv čovječnosti zbog napada na bošnjačko selo Glogova 9. maja 1992.
Presuda o kazni donesena je 30. marta 2004. u predmetu IT-02-61-S, dok je žalbena presuda donesena 20. jula 2005. u predmetu IT-02-61-A.[14]
Broj žrtava
U napadu na Glogovu ubijeno je 65 nenaoružanih bošnjačkih civila. Selo je razoreno, a stanovništvo prisilno uklonjeno.[14]
To je broj žrtava konkretnog presuđenog napada i ne predstavlja ukupni broj svih žrtava općine Bratunac.
Pravni status: Bratunac je bio obuhvaćen optužbom za genocid u Karadžićevom predmetu, ali genocid nije konačno dokazan; pravosnažno su presuđeni drugi međunarodni zločini.
8. Ključ: masovna ubistva u Biljanima i Velagićima i optužba za genocid
Ključ je jedna od šest općina koje su u konačnom Mladićevom predmetu činile osnovu prve tačke optužnice za genocid iz 1992. godine: Foča, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most i Vlasenica.[4][15]
U presudama ICTY-ja utvrđena su masovna ubistva bošnjačkog stanovništva na području općine.
U predmetu protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina prvostepeno vijeće utvrdilo je, između ostalog:
• ubistvo približno 76 zatočenika u Velagićima 1. juna 1992;
• ubistvo najmanje 144 muškarca u Biljanima 10. jula 1992.[9]
Samo ova dva sudski razmatrana događaja obuhvataju najmanje 220 ubijenih ljudi.
To nije potpuni broj svih žrtava zločina u općini Ključ.
Prvostepena presuda Stanišiću i Župljaninu donesena je 27. marta 2013. u predmetu IT-08-91-T, a žalbena presuda 30. juna 2016. u predmetu IT-08-91-A.[9]
Genocidna optužba
Ključ je bio obuhvaćen optužbama za genocid u predmetima protiv Karadžića i Mladića. Konačne presude nisu utvrdile njihovu krivicu za genocid na ovom području.[3][4]
Pravni status: genocid optužen, ali nije konačno dokazan; pravosnažno su utvrđeni masovna ubistva, progoni, deportacije i druga krivična djela.
9. Sanski Most: optužba za genocid i masovni zločini
Sanski Most također je bio među općinama obuhvaćenim optužbama za genocid iz 1992. u predmetima protiv Karadžića i Mladića.[3][4]
Sudovi su u različitim predmetima utvrdili ubistva, progone, nezakonita zatočenja, zlostavljanja, uništavanje imovine i prisilno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.
U pojedinim sudskim materijalima vezanim za razmjere zločina iz 1992. navodi se broj od najmanje 1.500 ubijenih ljudi na području Sanskog Mosta.[16]
Ovaj podatak treba čitati uz metodološku ogradu: predstavlja broj naveden u sudskom materijalu određenog predmeta i ne treba ga bez dodatne demografske provjere predstavljati kao konačan, individualiziran popis svih žrtava općine.
U predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića sudovi su razmatrali i ubistva iz septembra 1995. godine u Trnovi i Sasini. Ti događaji pripadaju zasebnim činjeničnim cjelinama i njihove žrtve ne treba automatski dodavati drugim procjenama bez provjere mogućeg preklapanja.
Pravni status: genocid optužen, ali nije pravosnažno dokazan; sudski su utvrđeni masovni progoni, ubistva i drugi zločini.
10. Vlasenica i logor Sušica: genocidna optužba, ubistva, mučenja i silovanja
Vlasenica je bila među općinama obuhvaćenim optužbama za genocid protiv Karadžića i Mladića.[3][4]
Posebno mjesto u sudskoj dokumentaciji zauzima logor Sušica, u kojem su zatočavani Bošnjaci i drugi nesrbi.
Dragan Nikolić, komandant logora Sušica, priznao je krivicu za progone, ubistva, silovanja i mučenja.
Presuda o kazni donesena je 18. decembra 2003. u predmetu IT-94-2-S, a žalbena presuda 4. februara 2005. u predmetu IT-94-2-A.[17]
U sudskim i optužnim materijalima pojavljuju se različiti brojevi žrtava pojedinačnih događaja, uključujući:
• ubistva zatočenika u logoru;
• ubistva približno devet muškaraca iz Sušice;
• odvođenje velike grupe zatočenika u septembru 1992, pri čemu se u optužnim materijalima pojavljuje broj do približno 140 osoba;
• druga ubistva i nestanci zatočenika.
Broj od 140 ne treba bez ograde predstavljati kao konačan broj žrtava cijele općine, niti nužno kao konačan broj žrtava pravosnažno pripisan jednom optuženom.
Pravni status: genocid optužen, ali nije konačno dokazan; pravosnažno su utvrđeni progoni, ubistva, mučenja i silovanja.
Koja su mjesta obuhvaćena ovim radom i zašto?
Ovaj rad detaljno obrađuje deset mjesta odnosno područja:
Srebrenicu, Doboj, Kotor-Varoš/Vrbanjce, Osmake/Kalesiju, Foču, Prijedor, Bratunac, Ključ, Sanski Most i Vlasenicu.
Kriterij za uključivanje nije jednostavno postojanje pravosnažne presude za bilo koji ratni zločin. Da je primijenjen takav kriterij, popis bi bio znatno duži.
Mjesta su uključena jer postoji neposredna veza s jednom od četiri kategorije:
• pravosnažna osuda za genocid;
• pravosnažna osuda za pomaganje ili drugi oblik saučesništva u genocidu;
• sudsko utvrđenje genocidnih djela;
• formalna optužba za genocid koja nije završila osuđujućom presudom za to krivično djelo.
Važna razlika između Karadžićeve i Mladićeve optužnice
U konačnom Karadžićevom predmetu genocidna optužba iz 1992. obuhvatala je sedam općina:
1. Bratunac;
2. Foča;
3. Ključ;
4. Kotor-Varoš;
5. Prijedor;
6. Sanski Most;
7. Vlasenica.[3]
U Mladićevom konačnom predmetu prva tačka optužnice za genocid bila je koncentrirana na šest općina:
1. Foču;
2. Ključ;
3. Kotor-Varoš;
4. Prijedor;
5. Sanski Most;
6. Vlasenicu.[4][15]
Prvostepeno vijeće u Mladićevom predmetu utvrdilo je da su pojedini neposredni izvršioci zločina u tim općinama posjedovali namjeru da unište lokalne bošnjačke zajednice. Međutim, većina vijeća nije zaključila da su te lokalne zajednice predstavljale „značajan dio“ zaštićene grupe u smislu prava genocida, zbog čega Mladić nije osuđen po prvoj tački.[15]
Žalbeno vijeće je 2021. većinom potvrdilo oslobađajući zaključak. Postojala su i izdvojena sudijska mišljenja koja su zastupala drugačiji pravni zaključak, ali ona ne predstavljaju operativnu većinsku presudu.[4]
Zašto su njemački sudovi presudili genocid tamo gdje međunarodni sudovi nisu?
Na prvi pogled može izgledati kontradiktorno da je Nikola Jorgić pravosnažno osuđen za genocid na području Doboja, dok ICTY i Međunarodni sud pravde nisu utvrdili genocid izvan Srebrenice.
Ključ leži u različitom tumačenju posebne genocidne namjere — dolus specialis.
Šire njemačko tumačenje
Njemački sudovi prihvatili su da namjera uništenja grupe može obuhvatiti uništenje grupe kao društvene jedinice u njenoj posebnosti, identitetu i osjećaju zajedništva.
U takav obrazac mogli su ulaziti:
• ubistva članova grupe;
• sistematsko zlostavljanje;
• nezakonito zatočenje;
• prisilno protjerivanje;
• uništavanje domova i vjerskih objekata;
• stvaranje uslova koji onemogućavaju povratak;
• razbijanje lokalne zajednice kao održive društvene cjeline.
Evropski sud za ljudska prava u predmetu Jorgić protiv Njemačke izričito je konstatirao da je njemačko tumačenje bilo šire od užeg fizičko-biološkog pristupa, ali je zaključio da takva interpretacija nije bila nepredvidiva u mjeri koja bi Jorgićevu osudu učinila protivnom članu 7. Evropske konvencije.[7]
Uži međunarodni standard
U dominantnoj praksi ICTY-ja i Međunarodnog suda pravde potrebno je dokazati posebnu namjeru fizičkog ili biološkog uništenja zaštićene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, u cijelosti ili njenog značajnog dijela.
Protjerivanje, nasilno uklanjanje stanovništva i uništavanje društvene zajednice mogu predstavljati važne dokaze o postojanju genocidne namjere. Međutim, sami po sebi nisu dovoljni za pravnu kvalifikaciju genocida ako nije dokazana namjera fizičkog ili biološkog uništenja grupe ili njenog značajnog dijela.
Zbog toga različiti pravni zaključci njemačkih i međunarodnih sudova nisu nužno kontradiktorni. Radi se o različitim optuženicima, različitim dokaznim spisima, različitim konkretnim događajima i djelimično različitim pravnim interpretacijama pojma uništenja grupe.
Sažeti pregled
Mjesto/područje
Konačni pravni status u vezi s genocidom
Broj žrtava ili oštećenih iz citiranih sudskih izvora
Srebrenica
Genocid pravosnažno utvrđen pred međunarodnim i domaćim sudovima
Više od 8.000 ubijenih muškaraca i dječaka
Doboj
Nikola Jorgić pravosnažno osuđen za genocid u Njemačkoj
30 ubistava i 362 slučaja protivpravnog zatočenja u njegovom predmetu
Kotor-Varoš/Vrbanjci
Kušljićeva konačna odgovornost povezana s pomaganjem odnosno saučesništvom u genocidu
Šest ubijenih u konkretnim djelima obuhvaćenim predmetom
Osmaci/Kalesija
Sokolović pravosnažno osuđen za pomaganje u genocidu
56 slučajeva protivpravnog zatočenja i pet slučajeva teške tjelesne povrede
Foča
Njemački sud utvrdio genocidna djela; Džajić nije osuđen za genocid
14 ubistava i jedan pokušaj ubistva u Džajićevom predmetu
Prijedor
Genocid optužen, ali nije pravosnažno dokazan
Više od 1.500 ubijenih prema Stakićevom predmetu
Bratunac
Obuhvaćen genocidnom optužbom u Karadžićevom predmetu; genocid nije dokazan
65 ubijenih u konkretnom presuđenom napadu na Glogovu
Ključ
Genocid optužen, ali nije pravosnažno dokazan
Najmanje 220 ubijenih u dva navedena presuđena događaja u Velagićima i Biljanima
Sanski Most
Genocid optužen, ali nije pravosnažno dokazan
U pojedinim sudskim materijalima navodi se najmanje 1.500 ubijenih
Vlasenica
Genocid optužen, ali nije pravosnažno dokazan
Različiti brojevi za pojedinačne događaje; u optužnim materijalima do približno 140 osoba u jednom događaju
Druga mjesta nisu predmet ovog detaljnog pregleda
Brojni drugi gradovi i općine u Bosni i Hercegovini bili su mjesta masovnih ubistava, progona, mučenja, seksualnog nasilja, nezakonitih zatočenja, deportacija, prisilnih premještanja, napada na civile i drugih međunarodnih zločina koji su bili predmet pravosnažnih sudskih presuda.
Među njima su, između ostalih, Zvornik, Višegrad, Bijeljina, Bosanski Šamac, Brčko, Bosanski Novi/Novi Grad, Teslić, Skender-Vakuf/Kneževo, Hadžići, Ilidža i Sarajevo.
Njihovo izostavljanje iz detaljnog dijela ovog rada ne znači da zločini u tim mjestima nisu sudski utvrđeni niti predstavlja procjenu njihove težine. Ona jednostavno nisu predmet ovog konkretnog pregleda, čiji je uži kriterij neposredna povezanost s pravosnažnom osudom za genocid, pomaganjem u genocidu, sudskim utvrđenjem genocidnih djela ili formalnom optužbom za genocid.
Najprecizniji pravni zaključak glasi:
Srebrenica je jedino područje Bosne i Hercegovine za koje je genocid pravosnažno potvrđen pred međunarodnim krivičnim sudovima i Međunarodnim sudom pravde prema dominantnom savremenom standardu međunarodnog prava.
Ali time sudska historija genocida u Bosni i Hercegovini nije iscrpljena.
Nikola Jorgić pravosnažno je osuđen za genocid počinjen na području Doboja pred njemačkim sudovima.
Đurađ Kušljić osuđen je u predmetu u kojem je njegova konačna odgovornost povezana s pomaganjem odnosno saučesništvom u genocidu na području Kotor-Varoši i Vrbanjaca.
Maksim Sokolović pravosnažno je osuđen za pomaganje u genocidu na području Osmaka, odnosno tadašnje općine Kalesija.
Njemački sud zaključio je da su na području Foče počinjena genocidna djela, iako Novislav Džajić nije individualno osuđen za genocid zbog toga što mu nije dokazana potrebna posebna genocidna namjera.
Prijedor, Bratunac, Ključ, Sanski Most i Vlasenica bili su obuhvaćeni optužbama za genocid u relevantnim predmetima pred ICTY-jem, ali te optužbe nisu završile pravosnažnim osuđujućim presudama za genocid.
Pravna preciznost zahtijeva dvije stvari istovremeno: da se postojeće njemačke presude i sudska utvrđenja ne prešućuju, ali i da se ne predstavljaju kao pravno identična presudama ICTY-ja, Međunarodnog rezidualnog mehanizma ili Međunarodnog suda pravde.
Jednako tako, činjenica da zločin nije pravno kvalificiran kao genocid ne znači da nije bio masovan, sistematski ili razoran za zajednicu nad kojom je počinjen. Genocid je posebna i vrlo usko definirana pravna kategorija. Istrebljenje, progon, ubistva, deportacije, mučenja i seksualno nasilje također su najteži međunarodni zločini i mogu obuhvatati hiljade žrtava.
Ozbiljno suočavanje s prošlošću zato zahtijeva preciznost: navesti šta je sud zaista utvrdio, protiv koga, za koje mjesto, prema kojem pravnom standardu i na osnovu kojih dokaza.
───
Fusnote
[1] ICTY, Prosecutor v. Radislav Krstić, Trial Judgement, predmet IT-98-33-T, 2. august 2001. Žalbeno vijeće je kasnije potvrdilo da je u Srebrenici počinjen genocid.
[2] ICTY, Prosecutor v. Radislav Krstić, Appeals Judgement, IT-98-33-A, 19. april 2004.
[3] ICTY, Prosecutor v. Radovan Karadžić, Trial Judgement, IT-95-5/18-T, 24. mart 2016; IRMCT, Appeals Judgement, MICT-13-55-A, 20. mart 2019. U Karadžićevom predmetu genocidna optužba iz 1992. odnosila se na Bratunac, Foču, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most i Vlasenicu.
[4] ICTY, Prosecutor v. Ratko Mladić, Trial Judgement, IT-09-92-T, 22. novembar 2017; IRMCT, Appeals Judgement, MICT-13-56-A, 8. juni 2021. Konačna prva tačka za genocid iz 1992. odnosila se na Foču, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most i Vlasenicu.
[5] Međunarodni sud pravde, Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide — Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro, presuda od 26. februara 2007.
[6] ICTY, Prosecutor v. Zdravko Tolimir, Trial Judgement, IT-05-88/2-T, 12. decembar 2012.
[7] Evropski sud za ljudska prava, Jorgić v. Germany, predstavka broj 74613/01, presuda od 12. jula 2007. Presuda detaljno opisuje Jorgićevu osudu pred Višim zemaljskim sudom u Düsseldorfu od 26. septembra 1997. za jedanaest tačaka genocida i objašnjava njemačko tumačenje namjere uništenja grupe.
[8] Bundesverfassungsgericht, predmet 2 BvR 1290/99, odluka od 12. decembra 2000.
[9] ICTY, Prosecutor v. Mićo Stanišić and Stojan Župljanin, Trial Judgement, IT-08-91-T, 27. mart 2013; Appeals Judgement, IT-08-91-A, 30. juni 2016.
[10] Bundesgerichtshof, predmet Maksima Sokolovića, 3 StR 372/00, odluka od 21. februara 2001.
[11] Bavarski viši zemaljski sud, predmet Novislava Džajića, 3 St 20/96, presuda od 23. maja 1997.
[12] ICTY, Prosecutor v. Milomir Stakić, Trial Judgement, IT-97-24-T, 31. juli 2003.
[11/07/2026 11:41] Ahmet Ašćerić: [13] ICTY, Prosecutor v. Milomir Stakić, Appeals Judgement, IT-97-24-A, 22. mart 2006.
[14] ICTY, Prosecutor v. Miroslav Deronjić, Sentencing Judgement, IT-02-61-S, 30. mart 2004; Appeals Judgement, IT-02-61-A, 20. juli 2005.
[15] ICTY, Prosecutor v. Ratko Mladić, Trial Judgement, IT-09-92-T, posebno dijelovi koji se odnose na prvu tačku optužnice i općine Foča, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most i Vlasenica.
[16] ICTY, Prosecutor v. Biljana Plavšić, Sentencing Judgement, IT-00-39&40/1-S, 27. februar 2003, zajedno s relevantnim činjeničnim osnovama i pratećim sudskim materijalima o razmjerama zločina.
[17] ICTY, Prosecutor v. Dragan Nikolić, Sentencing Judgement, IT-94-2-S, 18. decembar 2003; Appeals Judgement, IT-94-2-A, 4. februar 2005.
───
Primarni i službeni izvori
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju — ICTY
Arhiva ICTY-ja sadrži prvostepene i žalbene presude u predmetima Krstić, Karadžić, Mladić, Tolimir, Stakić, Deronjić, Stanišić i Župljanin te Dragan Nikolić. Posebno su relevantne presude u predmetima IT-98-33, IT-95-5/18, IT-09-92, IT-05-88/2, IT-97-24, IT-02-61, IT-08-91 i IT-94-2.
Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale — IRMCT
Relevantne su pravosnažne žalbene presude Radovanu Karadžiću, MICT-13-55-A, od 20. marta 2019, i Ratku Mladiću, MICT-13-56-A, od 8. juna 2021.
Međunarodni sud pravde — ICJ
Application of the Convention on the Prevention and Punishment of the Crime of Genocide — Bosnia and Herzegovina v. Serbia and Montenegro, presuda od 26. februara 2007.
Evropski sud za ljudska prava — ESLJP/ECHR
Jorgić v. Germany, predstavka 74613/01, presuda od 12. jula 2007. Ovaj izvor je posebno važan jer detaljno prikazuje njemački postupak protiv Nikole Jorgića i razliku između šireg njemačkog i užeg međunarodnog tumačenja genocida.
Njemački Savezni ustavni sud — Bundesverfassungsgericht
Predmet 2 BvR 1290/99, odluka od 12. decembra 2000, u vezi s Nikolom Jorgićem.
Njemački Savezni sud pravde — Bundesgerichtshof
Relevantni predmeti uključuju:
• Nikola Jorgić — 3 StR 215/98, 30. april 1999;
• Đurađ Kušljić — 3 StR 244/00, 21. februar 2001;
• Maksim Sokolović — 3 StR 372/00, 21. februar 2001.
Bavarski viši zemaljski sud
Predmet Novislava Džajića, 3 St 20/96, presuda od 23. maja 1997.
Međunarodni komitet Crvenog križa — ICRC, baza nacionalne sudske prakse
Baza sadrži službene prikaze pojedinih nacionalnih predmeta za međunarodne zločine, uključujući predmete Novislava Džajića i Maksima Sokolovića.
@glasotpora