Prihvatanje gotovo svih iranskih zahtjeva od strane Washingtona nakon krize u Hormuškom moreuzu predstavlja historijski strateški poraz Sjedinjenih Američkih Država i označava duboku promjenu regionalnog odnosa snaga u korist Teherana.
Nakon sedmice u kojoj se činilo da Sjedinjene Američke Države, Izrael i Iran neizbježno klize ka otvorenom ratu, predsjednik Donald Trump na kraju je odlučio ograničiti štetu i, slikovito rečeno, “izvući poraz iz ralja katastrofe”. Uslovi sporazuma koje je njegova administracija prihvatila u Versajskom dvorcu mogli bi ostati upamćeni kao jedni od najponižavajućih ustupaka koje je ikada prihvatila jedna sila koja sebe smatra globalnim hegemonom.
Na marginama samita G7 Trump je otvoreno priznao da je prihvatanje gotovo svih iranskih zahtjeva imalo za cilj spriječiti ekonomsku depresiju koja bi uslijedila nakon zatvaranja Hormuškog moreuza. Još je značajnije to što je Washington na ove ustupke – prekid pomorske blokade, hitnu suspenziju sankcija, odmrzavanje iranske državne imovine širom svijeta i obuzdavanje Izraela u njegovom trogodišnjem vojnom pohodu – pristao u zamjenu za ponovno otvaranje Hormuškog moreuza i spremnost Teherana da tek naknadno pregovara o statusu svog nuklearnog programa.
Među dogovorenim uslovima, stavka koja je izazvala najveću pažnju javnosti jeste osnivanje fonda za obnovu i ekonomski razvoj Irana u vrijednosti od čak 300 milijardi dolara. Prema najnovijim procjenama, šteta nanesena iranskoj ekonomiji uslijed američko-izraelske agresije iznosi oko 270 milijardi dolara, što je, prema svemu sudeći, tek preliminarna procjena.
Pored toga, Teheran je već započeo izvoz energenata i petrohemijskih proizvoda bez tereta američkih primarnih i sekundarnih sankcija, što bi vrlo lako moglo postati trajno stanje. Istovremeno, povrat između 100 i 150 milijardi dolara zamrznute državne imovine predstavlja dodatni snažan podsticaj iranskoj ekonomiji.
Kada se tome doda prešutno prihvatanje, ili barem izostanak protivljenja, pravu Teherana da naplaćuje takse za prolaz kroz Hormuz (izuzev u narednih 60 dana), Islamska Republika iz ovog sukoba izlazi kao apsolutni pobjednik. Za svega četiri mjeseca rata postigla je ono što gotovo pet decenija iscrpljujuće diplomatije nije uspjelo ostvariti.
Fond od 300 milijardi dolara u suštini predstavlja oblik ratne odštete – cijenu koju poražena strana plaća pobjedniku u zamjenu za mir. Brojni rimski carevi dobro su poznavali ovaj princip, jer su tokom višestoljetnog rivalstva s Perzijom više puta bili primorani prihvatiti slične uslove nakon vojnih poraza.
Trump i Vance u pokušaju ublažavanja političke štete
U nastojanju da umanje političke posljedice ove klauzule, Trump i njegov potpredsjednik JD Vance naglasili su da Washington neće izdvojiti ni cent vlastitog novca za finansiranje fonda. Govoreći na konferenciji za novinare u četvrtak, Vance je izjavio da će države članice Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) biti “slobodne” ulagati u iransku ekonomiju ukoliko to budu željele.
Već sama mogućnost ovakvog aranžmana predstavlja dubok geopolitički zaokret za Washington. Od Islamske revolucije 1979. godine Iran predstavlja izazov mehanizmu na kojem se decenijama zasnivao sistem petrodolara – model kojim su prihodi od izvoza nafte i plina iz arapskih monarhija u velikoj mjeri završavali u zapadnim ekonomijama kroz kupovinu oružja, investicije i finansijska ulaganja.
Trump je možda više nego ijedan američki predsjednik prije njega personificirao upravo takav model odnosa sa zaljevskim državama.
Upravo zato činjenica da je njegova administracija pristala na sporazum prema kojem bi zaljevske monarhije mogle usmjeriti stotine milijardi dolara u obnovu iranske ekonomije jasno pokazuje razmjere geopolitičke promjene. Bez obzira na način na koji se ovaj aranžman bude predstavljao javnosti, riječ je o pomjeranju regionalnog odnosa snaga koje može imati dugoročne globalne posljedice.
Novi geopolitički gravitacioni centar
Ako tok petrodolara odražava relativnu ekonomsku i političku moć države koja ga privlači, onda ovaj ishod pokazuje da je rat značajno ojačao položaj Irana. Teheran sada prvi put ozbiljno konkuriše Sjedinjenim Američkim Državama za pristup ogromnim finansijskim viškovima država Perzijskog zaljeva.
Čak i ukoliko proces započet Memorandumom o razumijevanju ne bude u potpunosti realizovan i fond od 300 milijardi dolara nikada ne bude uspostavljen, sama činjenica da Iran danas može izazvati – pa čak i postepeno potisnuti – američku dominaciju u Perzijskom zaljevu predstavlja historijski zaokret.
Kako posljedice ovog rata budu postajale sve vidljivije, Teheran bi mogao prerasti u novi geopolitički gravitacioni centar regije. U tom slučaju, sigurnosni kišobran Islamske Republike za pojedine zaljevske države mogao bi postati privlačnija opcija od američkih raketnih sistema Patriot i dugogodišnjih projekata normalizacije odnosa s Izraelom.