Može li jedna zločinačka imperija imati pravo suditi drugima i izricati presude? Pedro Monzón Barata na to daje nedvosmislen odgovor – ne – te kroz pregled gotovo 250 godina američke historije sažima kontinuitet ratova koje su Sjedinjene Američke Države vodile tokom svog postojanja.
Vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država kroz historiju se predstavljala kao „pokretačka snaga demokratije, ljudskih prava i liberalnog međunarodnog poretka“. Međutim, objektivna analiza otkriva stvarnost koja je dijametralno suprotna toj slici. Prema autoru, ne radi se o povremenom etičkom posrnuću, već o nužnom izrazu klasne prirode američke države i njenog strukturnog položaja unutar globalnog kapitalističkog sistema.
Ponavljajuća primjena jednostranih mjera, eksteritorijalno nametanje domaćih zakona, direktne vojne intervencije i tajno organizirani državni udari ne predstavljaju ispravljive anomalije, nego uobičajen način na koji hegemonijska sila upravlja svojim imperijem.
Polazeći od takvog historijskog nasljeđa nezakonitih i, prema njegovom stavu, nemoralnih agresija, zaključujemo da ova imperija nema ni pravo, ni moralni autoritet, niti legitimitet da osuđuje, kritizira ili etiketira bilo koju državu na svijetu. Pitanje koje stoji u naslovu ovog rada – može li jedna zločinačka imperija imati pravo suditi i osuđivati druge? – ovdje dobija nedvosmislen odgovor: ne.
Američka vanjska politika djeluje u trajnom stanju izuzetka u odnosu na međunarodno pravo, oslanjajući se na sve rašireniji osjećaj nekažnjivosti.
Dvjesto pedeset godina neprekidnog ratovanja i Sjedinjene Američke Države kao vojno-industrijski kompleks
Od stjecanja nezavisnosti prije 250 godina, Sjedinjene Američke Države gotovo su neprekidno sudjelovale u imperijalnim ratovima, uz tek oko petnaest godina u kojima nisu vodile oružane sukobe. Rat nije izuzetak, već pravilo – uobičajeno stanje sistema koji se neprestano mora hraniti novim sukobima kako bi osigurao vlastitu reprodukciju. Više nego kao država, Sjedinjene Američke Države djeluju kao golemi vojno-industrijski kompleks.
Na to ukazuje i američki vojni historičar Andrew Bacevich, penzionisani pukovnik američke vojske, koji je izjavio: „Ovdje nije riječ o nacionalnoj odbrani. Riječ je o održavanju imperije. Riječ je o očuvanju vojno-industrijskog kompleksa koji ostvaruje profit zahvaljujući vječnom ratu.“
Američka ekonomija, politika, nauka i kultura u velikoj su mjeri podređene proizvodnji i upotrebi sredstava za vođenje rata. Ratovi osiguravaju profite kompanijama vojne industrije, održavaju geopolitički utjecaj Sjedinjenih Država i služe kao opravdanje za kontinuirano povećavanje vojnog budžeta, koji je i danas najveći na svijetu i premašuje zbirne vojne izdatke narednih deset država zajedno. Bez stalnih ratova vojno-industrijski kompleks ne bi mogao opstati, a kako bi ratovi trajali, uvijek se mora pojaviti novi „osovinski neprijatelj“ ili „osovina zla“.
Američka vojna historija predstavlja neprekinuti niz agresija – od ratova protiv domorodačkih naroda koji su naseljavali područja današnjih Sjedinjenih Država, preko rata protiv Meksika 1848. godine, nakon kojeg je ta zemlja izgubila približno polovinu svoje teritorije, pa do Špansko-američko-kubanskog rata 1898. godine, koji je označio početak američkog prekomorskog imperijalizma.
Uz brojne vojne intervencije, posredničke ratove i državne udare koji su obilježili 20. stoljeće, 21. stoljeće nije donijelo promjenu kursa, već dodatnu eskalaciju nasilja. Primjeri su ratovi u Afganistanu (2001), Iraku (2003) i Libiji (2011), kao i aktuelna eskalacija sukoba u Zapadnoj Aziji koja obuhvata Gazu, Iran i Liban. Svaka od ovih intervencija završila je stotinama hiljada poginulih civila, razaranjem infrastrukture, masovnim migracijama i dugotrajnim stanjem nestabilnosti.
Otvoreni front u Zapadnoj Aziji: Gaza, Iran, Liban i Otpor imperiji
Savezništvo između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela pokrenulo je višeslojnu ofanzivu protiv naroda Zapadne Azije. U tom procesu Izrael je imao vodeću ulogu, vršeći pritisak na Washington da produbi svoje angažiranje na svim frontovima.
Gaza: Genocid i američko saučesništvo
Od oktobra 2023. godine Izrael je planirao, provodio i intenzivirao vojnu ofanzivu s ciljem uništenja i raseljavanja palestinskog stanovništva. Sjedinjene Američke Države pružile su do sada nezabilježenu političku, vojnu i diplomatsku podršku. Ubijeno je više od 72.000 Palestinaca, dok pojedine procjene, koje uključuju i indirektne posljedice rata, govore o više od 100.000 žrtava. Većinu stradalih čine žene i djeca, a gotovo dva miliona ljudi prisilno je raseljeno.
Washington je u više navrata uložio veto na rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kojima se zahtijevao prekid vatre, isporučio Izraelu bombe teške 2.000 funti i rasporedio nosače aviona u regiji radi zaštite Izraela.
Izrael je, istovremeno, znao iskoristiti stratešku ovisnost Washingtona, ulažući velika sredstva u politički utjecaj na američke političare i članove Kongresa. Pored toga, postoje ozbiljne spekulacije da se dio tog utjecaja temelji i na mogućnostima ucjene povezanim s opsežnim dosjeima Jeffreyja Epsteina, u kojima se hiljadama puta spominje ime Donalda Trumpa. U pojedinim deklasificiranim dokumentima navodi se tvrdnja da je američki predsjednik bio „kompromitiran od strane Izraela“.
Posebna izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za stanje ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijama, Francesca Albanese, ocijenila je da su Sjedinjene Američke Države „aktivni saučesnik“ u genocidu u Gazi.
Iran: Politika maksimalnog pritiska i zajednička agresija
Na drugom frontu iste regionalne ofanzive Izrael je vršio snažan pritisak na Washington da se neposredno uključi u vojni obračun s Iranom, jednom od najstarijih država Bliskog istoka. Pritom je poticao zaoštravanje američke politike prema Teheranu, doprinosio propasti diplomatskih napora i produžavao trajanje sukoba. Izrael je izvodio atentate na iranske nuklearne naučnike, sabotirao nuklearna postrojenja i bombardirao ciljeve u Siriji, dok su Sjedinjene Američke Države pružale punu političku, vojnu i obavještajnu podršku. Izraelska politika, prema ovom viđenju, određivala je tempo eskalacije, uvlačeći Washington u sve dublju i opasniju konfrontaciju s Iranom.
Kampanja protiv Irana obuhvatala je pokušaje pomorske blokade u Hormuškom moreuzu, sankcije usmjerene na iranski paralelni naftni sektor, ograničenja za iranske aviokompanije te sankcije protiv mreža za nabavku naoružanja. Kao krajnji cilj otvoreno se navodila promjena vlasti u Teheranu.
Međutim, Iran nije doživio slom. Naprotiv, uspio je zaustaviti daljnje pritiske, dodatno učvrstiti strateško partnerstvo s Rusijom i Kinom te se afirmirati kao predvodnik Osovine otpora.
Liban: Produženje rata kao instrument vanjske politike
Bezrezervna podrška Izraelu predstavlja izraz trajnog opredjeljenja Washingtona da rat koristi kao sredstvo vanjske politike. U Libanu je Izrael zagovarao daljnju eskalaciju sukoba s Hezbollahom, što bez američke vojne, finansijske i diplomatske podrške ne bi bilo moguće.
U maju 2026. godine američko Ministarstvo finansija proširilo je sekundarne sankcije na zastupnike, ambasadore i visoke zvaničnike povezane s Hezbollahom. Krivičnim djelom proglašava se svaki oblik „materijalne podrške“, uključujući donacije školama i bolnicama. Istovremeno, izraelski napadi na jug Libana razorili su civilnu infrastrukturu i prisilili stotine hiljada ljudi na raseljavanje. Dok Izrael provodi vojne operacije, Sjedinjene Američke Države pružaju oružje, logističku podršku i diplomatsku zaštitu. Takva politika ne predstavlja odstupanje od američke vanjske politike, već njen sastavni dio.
Nekažnjivost bez ograničenja
Međunarodni poredak uspostavljen nakon 1945. godine zabranjuje upotrebu sile protiv teritorijalnog integriteta bilo koje države. Međutim, američka vanjska politika međunarodno pravo često posmatra kao prepreku koju treba zaobići. Doktrina američke izuzetnosti, poznata i kao „Manifest Destiny“ (Očigledna sudbina), služila je kao ideološki temelj za sistematsko kršenje međunarodnog prava. Invazija na Irak 2003. godine, opravdavana tvrdnjama o oružju za masovno uništenje koje nikada nije pronađeno, uspostavila je presedan prema kojem Washington može napasti svaku državu koju proglasi prijetnjom.
Sjedinjene Američke Države usvojile su i zakonske mehanizme kojima svoje državljane štite od međunarodne jurisdikcije. Takozvani „Zakon o invaziji na Hag“, službeno nazvan American Service-Members’ Protection Act (ASPA), donesen 2002. godine, dopušta upotrebu vojne sile radi oslobađanja svakog američkog ili državljanina savezničkih zemalja kojeg pritvori Međunarodni krivični sud. Istim zakonom zabranjuje se saradnja s tim sudom, a predviđena je i mogućnost obustave vojne pomoći državama članicama Međunarodnog krivičnog suda koje američkim državljanima ne osiguraju imunitet od njegove nadležnosti.
Zbog toga, odgovorni za ratove u Iraku, Afganistanu, Libiji ili za događaje u Gazi nisu izvedeni pred međunarodni sud. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija često ostaje blokirano vetom zapadnih sila, što dodatno onemogućava međunarodnu odgovornost. U takvim okolnostima imperija djeluje gotovo bez ograničenja, uz podršku svojih saveznika. Istovremeno, u Sjedinjenim Američkim Državama i dijelu evropskih zemalja sve su učestaliji slučajevi progona pokreta solidarnosti s Palestinom, koji se nerijetko označavaju kao antisemitski, čime se, prema ovom viđenju, kriminalizira i samo ukazivanje na kršenja međunarodnog prava.
Ekonomska poluga i historijski obrazac imperije
Jednostrane mjere s eksteritorijalnim djelovanjem predstavljaju ekonomsku polugu američke imperije. Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) ima ovlasti isključiti bilo koju osobu, kompaniju ili državu iz međunarodnog finansijskog sistema zasnovanog na američkom dolaru. Dolar tako nije samo svjetska rezervna valuta, već i sredstvo ekonomskog pritiska koje je Washington koristio protiv Kube, Irana, Sjeverne Koreje, Venecuele, Rusije, pa čak i pojedinih saveznika, poput Francuske.
Ovakav oblik ekonomskog rata prati dugogodišnji obrazac svrgavanja vlada koje se smatraju prijetnjom interesima američkih korporacija. Među primjerima se navode državni udar protiv vlade Jacoba Árbenza u Gvatemali 1954. godine radi zaštite interesa kompanije United Fruit Company, svrgavanje predsjednika Salvadora Allendea u Čileu 1973. godine, kao i vojne invazije na Irak i Afganistan.
Invazija na Irak, prema ovom prikazu, rezultirala je smrću više od milion ljudi te omogućila vodećim zapadnim naftnim kompanijama, među kojima su ExxonMobil, Chevron, BP i Shell, preuzimanje kontrole nad značajnim dijelom iračkog naftnog sektora. Invazija na Libiju 2011. godine dovela je do urušavanja libijske države, izbijanja dugotrajnog građanskog rata, širenja trgovine ljudima i ponovne pojave tržišta robova.
Takve posljedice ne predstavljaju slučajne ili neželjene nuspojave vojnih intervencija, već, prema ovom tumačenju, predvidljiv ishod destruktivne logike na kojoj počiva funkcioniranje imperije.
Potpuna opsada Kube: Opsesija nanošenjem štete u svakom segmentu
Ovdje se nameće jedno jednostavno pitanje: šta je Kuba učinila da zasluži ovako dugotrajnu i sveobuhvatnu ekonomsku kaznu? Odgovor je – ništa. Kuba nije niti je ikada predstavljala vojnu prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama ili bilo kojoj drugoj zemlji. Naprotiv, decenijama je poznata po međunarodnim misijama solidarnosti, slanju ljekara u krizna područja, programima opismenjavanja, pružanju pomoći nakon prirodnih katastrofa te razvoju vakcina dostupnih zemljama Globalnog juga. Umjesto razloga za kažnjavanje, postoje brojni razlozi za uvažavanje njene dugotrajne otpornosti i sposobnosti da gotovo sedam decenija odolijeva blokadi bez odustajanja od vlastitog političkog puta.
Pravni okvir ove politike dodatno je proširen donošenjem Helms–Burtonovog zakona 1996. godine. Njegov Treći naslov omogućava podizanje tužbi pred američkim sudovima protiv bilo koje kompanije ili osobe, bez obzira na državljanstvo, za koju se smatra da posluje s imovinom nacionaliziranom nakon Kubanske revolucije. Tokom svog prvog predsjedničkog mandata Donald Trump dodatno je pooštrio pritisak uvođenjem više od 240 novih sankcija. Kubanski slučaj tako predstavlja najdugotrajniji i jedan od najopsežnijih primjera politike ekonomskog gušenja u savremenoj historiji. U deklasificiranim američkim dokumentima iz 1960. godine kao cilj sankcija navodi se nastojanje da se izazovu „glad, očaj i rušenje vlade“.
Povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću 2026. godine politika pritiska dodatno je intenzivirana. Dana 30. januara 2026. potpisana je izvršna uredba kojom se uvode carine svim državama koje isporučuju naftu Kubi. Potom je 1. maja donesena nova uredba koja omogućava zamrzavanje imovine svih stranih fizičkih i pravnih osoba koje posluju u kubanskom energetskom, odbrambenom, rudarskom ili finansijskom sektoru, kao i uvođenje sekundarnih sankcija stranim bankama koje obavljaju transakcije sa subjektima pod američkim sankcijama.
Sankcije su 7. maja proširene i na poslovni konglomerat GAESA, koji predstavlja jedan od ključnih stubova kubske ekonomije. Mjesec dana kasnije, 4. juna, sankcionirani su Ministarstvo revolucionarnih oružanih snaga, Kubanski institut prijateljstva među narodima, Komiteti za odbranu revolucije – organizacija koja okuplja veliki dio kubanskog stanovništva – kao i predsjednik Miguel Díaz-Canel i njegova supruga. Istovremeno je američko Ministarstvo pravde najavilo pokretanje krivičnog postupka protiv Raúla Castra zbog obaranja dva aviona organizacije „Brothers to the Rescue“ 1996. godine. Kuba je tada tvrdila da su avioni više od dvadeset pet puta narušili njen zračni prostor i izbacivali propagandni materijal uprkos ponovljenim upozorenjima, dok se najavljena optužnica u ovom tekstu tumači kao politički potez usmjeren na opravdavanje daljnjeg pritiska na Havanu.
Dana 10. juna 2026. uvedene su dodatne sankcije državnoj naftnoj kompaniji CUPET, uz obrazloženja koja se ovdje ocjenjuju neutemeljenim i usmjerenim na daljnje ekonomsko iscrpljivanje zemlje. Washington je, prema ovom viđenju, nastojao pronaći svaki mogući način da oslabi kubsku ekonomiju, prateći i najsitnije finansijske tokove povezane s Kubom. Čak se iznosi pretpostavka da se u tom procesu koriste i sistemi umjetne inteligencije radi pronalaženja novih metoda ekonomskog pritiska.
Istovremeno, evropski mehanizmi zaštite od američkih ekstrateritorijalnih sankcija, uključujući tzv. Blocking Statute, pokazali su se nedovoljnim. Pod pritiskom Washingtona poslovanje na Kubi obustavile su ili značajno smanjile brojne međunarodne kompanije, među kojima se navode Meliá, Iberostar, Iberia te više evropskih brodarskih kompanija, kao i kanadska rudarska kompanija Sherritt.
Ipak, ono što se, prema ovom tekstu, ne može predvidjeti niti sankcionirati jeste spremnost kubanskog naroda na dugotrajni otpor. Nakon više od šest decenija blokade Kuba nije odustala od vlastitog političkog puta. Ta otpornost ne proizlazi iz ekonomskih pokazatelja niti političkih kalkulacija, već iz duboko ukorijenjenog historijskog iskustva i uvjerenja da se odnosi između država mogu graditi jedino na osnovama međusobnog poštovanja i ravnopravnog dijaloga. Kubanski otpor, zaključuje se, nije statistički podatak, nego izraz dostojanstva.
Dva najavljena neuspjeha uoči izbora u novembru 2026.
U slučaju da Washington pokrene vojnu intervenciju protiv Kube ili nastavi s politikom maksimalnog ekonomskog pritiska, pred izbore u novembru 2026. godine suočit će se s dva velika strateška neuspjeha.
Iran. Uprkos decenijama sankcija, političkog pritiska i vojnih prijetnji, Iran je pokazao odbrambene sposobnosti koje su, prema ovom viđenju, ozbiljno ograničile ciljeve zagovornika rata. Odgovor Teherana nanio je višemilijardske gubitke Sjedinjenim Američkim Državama, što je izazvalo značajne posljedice i unutar same Amerike. Istovremeno se, tvrdi se, promijenio strateški odnos snaga na Bliskom istoku: američka dominacija dovedena je u pitanje, dok je kontrola nad Hormuškim moreuzom u velikoj mjeri prešla u ruke Irana, koji se opisuje kao predvodnik Osovine otpora. U eventualnim mirovnim pregovorima, smatra se, morat će biti uvaženi brojni iranski zahtjevi, uključujući prekid izraelskih napada na Liban. Iran je, prema ovoj ocjeni, razvio novu doktrinu asimetrične odbrane i iz sukoba izašao u znatno snažnijoj poziciji.
Kuba. Gotovo sedam decenija ekonomske blokade, dodatno pojačane izvršnim uredbama, sekundarnim sankcijama i nastojanjem da se zatvore svi preostali kanali međunarodne saradnje, nisu slomile kubanski narod. Ostrvo i dalje pruža otpor. Potpuna ekonomska izolacija nije ostvarena, niti će, prema ovom tekstu, biti ostvariva. Kuba ne predstavlja prijetnju nijednoj državi, već svijetu nudi ljekare, međunarodnu solidarnost i primjer istrajnosti. Zbog toga, tvrdi se, ne postoji opravdanje za njeno kažnjavanje, dok postoji mnogo razloga za poštovanje njene otpornosti.
Ukoliko bi Washington ipak odlučio pokrenuti vojnu agresiju protiv Kube, posljedice bi bile tragične za obje strane. Kubanska revolucija ne opisuje se kao politička vlast ili državni aparat, već kao pokret koji obuhvata čitavo društvo i koji je spreman pružiti otpor svakoj vojnoj intervenciji. Takav sukob donio bi velika stradanja, ali bi, prema ovom viđenju, američke snage bile uvučene u dugotrajan i iscrpljujući rat.
Iran nije pao. Kuba se nije predala. I nijedna ljudska niti vještačka inteligencija neće moći slomiti dostojanstvo naroda koji su odlučili živjeti slobodno. Zbog toga, zaključuje se, imperija koja neprestano kritizira druge, a sama ne poštuje međunarodno pravo, nema niti je ikada imala moralni autoritet da sudi bilo kojem narodu ili državi. Odgovor na pitanje postavljeno na početku ostaje nedvosmislen: ne.
Hitna potreba za okončanjem nekažnjivosti
Ratovi vođeni radi ostvarivanja geopolitičkih i ekonomskih interesa, vojne invazije, eksteritorijalne ekonomske blokade, bombardiranja Gaze i Libana, kriminalizacija solidarnosti s Palestinom, višedecenijska opsada Kube i optužnica protiv Raúla Castra, koja se u ovom tekstu ocjenjuje politički motiviranom, predstavljaju različite oblike iste pojave – široko rasprostranjene nekažnjivosti imperije. Takvo stanje opstaje jer ne postoji djelotvoran međunarodni mehanizam odgovornosti. Međunarodni krivični sud izložen je političkim pritiscima i prijetnjama, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija često je blokirano vetom stalnih članica, dok nacionalni sudovi u pravilu ne pokreću postupke protiv odgovornih za najteža kršenja međunarodnog prava.
Zbog toga se kao nužnost nameće izgradnja snažnog međunarodnog pokreta koji će se zalagati za djelotvornu primjenu međunarodne pravde i jednaku odgovornost svih država pred međunarodnim pravom.
Okončanje nekažnjivosti nije pitanje političkog izbora, već preduvjet opstanka međunarodnog pravnog poretka i, u konačnici, očuvanja čovječanstva.
Izvor: Al Mayadeen English