U autorskom članku objavljenom na portalu Al Mayadeen English, Pedro Monzón Barata iznosi stav da je dugogodišnja politika Sjedinjenih Američkih Država prema Kubi usmjerena na rušenje kubanskog političkog sistema i ponovno stavljanje zemlje pod američki utjecaj, a ne na promicanje demokratije ili zaštitu ljudskih prava. U nastavku donosimo pregled njegovih ključnih tvrdnji i argumenata.
Ovdje nije riječ o demokratiji niti o dobrobiti kubanskog naroda. Nakon više od šest decenija otpora, historija jasno pokazuje da je cilj Sjedinjenih Američkih Država oduvijek bio isti: slomiti primjer dostojanstva koji predstavlja Kubanska revolucija. Od neuspjele invazije u Zaljevu svinja 1961. godine, preko dugogodišnjeg terorizma, pa sve do više od šest stotina pokušaja atentata na Fidela Castra, obrazac djelovanja je jasan, uništiti zemlju koja se usudila osporiti američku hegemoniju.
Ovo neprijateljstvo proizašlo je iz suverene odluke Kube donesene 1959. godine da vrati pod svoju kontrolu prirodna bogatstva, nacionalizira strane kompanije i izgradi socijalistički projekt u neposrednom susjedstvu najveće svjetske sile. Sve mjere agresije kojima je ostrvo bilo izloženo rezultat su iste imperijalne logike.
U sadašnjim okolnostima, uz intenziviranje američkog pritiska tokom 2025. i 2026. godine, stvarna namjera Washingtona jeste izazvati promjenu režima, uništiti socijalistički sistem i otvoriti put novoj kolonizaciji. Američki državni sekretar Marco Rubio sve češće zagovara politiku gušenja Kube i zahtijeva da zemlja dobije „nove ljude na vlasti“, dok je Donald Trump javno izjavio kako bi za njega bila „velika čast“ preuzeti kontrolu nad Kubom.
Sve češće se, tvrdi autor, otvoreno govori i o vojnim opcijama koje bi Kubu vratile u položaj faktičke kolonije, kakav je imala u vrijeme Plattovog amandmana, koji je Sjedinjenim Državama davao pravo vojne intervencije na ostrvu i nametao niz drugih ponižavajućih uvjeta.
Dana 15. januara 2026. godine Trump je potpisao izvršnu uredbu kojom je Kuba proglašena „neuobičajenom i izvanrednom prijetnjom“ nacionalnoj sigurnosti SAD-a. Autor smatra da takva tvrdnja nema nikakvo uporište u stvarnosti.
„Kakvu prijetnju može predstavljati mala, blokirana država bez ofanzivnih vojnih kapaciteta najvećoj svjetskoj sili?“ pita autor, dodajući da je riječ o retoričkom sredstvu kojim se opravdava nastavak ekonomskih sankcija i stvara osnova za eventualnu vojnu intervenciju.
Prema njegovom mišljenju, riječ je o obrascu koji je već viđen u slučaju Iraka i Afganistana: prvo se stvara percepcija prijetnje, zatim demonizira vlast, uvode sankcije, a potom opravdava vojna akcija.
Autor smatra da bi svaki pokušaj vojne intervencije protiv Kube završio neuspjehom. Podsjeća da je Kuba 1961. godine za svega 72 sata porazila invaziju koju je organizirala CIA te tvrdi da bi nova agresija za Sjedinjene Države predstavljala „novi Vijetnam na Karibima“, sa značajnim ljudskim, finansijskim i političkim posljedicama.
Kao još jedan primjer pritiska navodi odluku američkih vlasti iz aprila 2026. godine da podignu optužnicu protiv armijskog generala Raúla Castra zbog obaranja dva aviona organizacije „Brothers to the Rescue“ 1996. godine, nakon višestrukih povreda kubskog zračnog prostora. Autor tvrdi da je riječ o pokušaju stvaranja političkog opravdanja za daljnju eskalaciju.
Ekonomska blokada kao sredstvo pritiska
Prema autoru, glavno oruđe američke politike prema Kubi ostaje ekonomska blokada. Podsjeća na memorandum zamjenika pomoćnika državnog sekretara Lestera Malloryja iz 1960. godine, u kojem se otvoreno navodi cilj izazivanja „gladi, očaja i rušenja vlade“.
Kako navodi, blokada je Kubi nanijela štetu veću od 1,5 biliona dolara i usporila razvoj zemlje tokom više generacija. Danas se posljedice ogledaju u obustavi letova pojedinih aviokompanija, povlačenju investitora, otežanom uvozu rezervnih dijelova za termoelektrane i sve učestalijim nestancima električne energije.
Autor ističe da cilj Washingtona nije djelimična promjena sistema, već njegovo potpuno uklanjanje. U tom kontekstu navodi zahtjeve da Kuba prekine saradnju s Kinom i Rusijom, privatizira državna preduzeća, zdravstvo i obrazovanje te strateške sektore otvori za strane interese.
Da li Kuba zaslužuje biti kažnjena?
Polazeći od tog pitanja, autor odbacuje samu premisu američke politike prema Kubi. Smatra da zemlja koja više od šest decenija ulaže u međunarodnu solidarnost i socijalnu pravdu ne može biti predstavljena kao prijetnja.
Kao najistaknutiji primjer navodi kubansku medicinsku saradnju. Više od 600.000 kubanskih zdravstvenih radnika pružalo je pomoć u 165 država širom svijeta, a milioni ljudi imali su koristi od njihovog rada.
Kuba je, navodi se, uspjela smanjiti stopu smrtnosti novorođenčadi na 4,9 promila te postati prva zemlja kojoj je World Health Organization priznala eliminaciju prijenosa HIV-a i sifilisa s majke na dijete.
Posebno se ističe djelovanje Medicinske brigade Henry Reeve, osnovane 2005. godine radi pružanja pomoći tokom prirodnih katastrofa i epidemija. Njezini članovi pomagali su nakon zemljotresa u Pakistanu, tokom epidemije ebole u zapadnoj Africi te u brojnim karipskim državama pogođenim uraganima.
Tokom pandemije COVID-19 Kuba je u svega tri mjeseca poslala više od tri hiljade zdravstvenih radnika u 35 zemalja, uključujući Italiju i Andoru. Istovremeno je razvila vlastite vakcine – Soberana 01, Soberana 02 i Abdala – te podijelila tehnologiju njihove proizvodnje s Iranom, Vijetnamom i Venecuelom.
Kubanska solidarnost nije bila ograničena samo na zdravstveni sektor. Program opismenjavanja „Yo sí puedo“ („Da, mogu“) pomogao je milionima ljudi u gotovo trideset zemalja, dok je program „Operacija Čudo“, pokrenut zajedno s Venecuelom, omogućio milione besplatnih operacija očiju u 35 država svijeta.
Autor podsjeća i na kubansku vojnu podršku afričkim oslobodilačkim pokretima. Operacija Carlota u Angoli predstavljala je, prema njegovim riječima, najveću međunarodnu vojnu misiju koju je ikada provela neka zemlja Globalnog juga. Gotovo 300.000 kubanskih vojnika učestvovalo je u borbi protiv aparthejda u južnoj Africi, pri čemu je više od dvije hiljade njih izgubilo život.
Simbol otpora
Na kraju, autor zaključuje da Kuba nije počinila nepravdu koja bi opravdala sankcije i izolaciju. Naprotiv, smatra da je upravo američka blokada najveća nepravda jer pogađa narod čiji je „jedini grijeh“ to što predstavlja primjer dostojanstva, socijalne pravde i humanizma.
Dok Kuba, prema njegovom viđenju, nastoji osigurati univerzalan pristup obrazovanju i zdravstvu, njeni kritičari istovremeno se suočavaju s rastućim društvenim nejednakostima, privatizacijom osnovnih usluga i sve izraženijim socijalnim podjelama.