Administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa pokrenula je u posljednjih nekoliko mjeseci niz vojnih i političkih ofanziva u različitim dijelovima svijeta. Ciljevi različitih vojnih i diplomatskih poteza Washingtona predmet su žestokih rasprava. Da li su oni usmjereni na ponovno uspostavljanje ugrožene hegemonije? Da li nastoje osigurati unipolarnu poziciju koja zapravo nikada nije bila ozbiljno dovedena u pitanje? Ili su to posljednji (i najnasilniji) trzaji imperije u opadanju?
Ono što je sigurno jeste da su ove akcije imale snažan utjecaj na narode Latinske Amerike i Kariba, budući da se čini kako američka vlada nastoji osigurati ključne teritorije i/ili osvojiti prirodne resurse koji su neophodni za geopolitičke i vojne sukobe koje očekuje.
Monroova doktrina sada je obnovljena pod tzv. Donroe doktrinom. Washington je pokazao da će osigurati kontrolu nad hemisferom po svaku cijenu, bilo uvođenjem novih carina (kao što je učinjeno protiv Brazila), direktnom podrškom predsjedničkom kandidatu (kao u slučaju Nasryja Asfure u Hondurasu), ili dodjelom 20 milijardi dolara za spašavanje saveznika (poput krajnje desne libertarijanske vlade Javiera Mileija u Argentini).
Ovako aktuelni trenutak tumači Miguel Ruiz, profesor na Centralnom univerzitetu u Ekvadoru i stručnjak za međunarodne odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Latinske Amerike. Ruiz je u razgovoru za Peoples Dispatch objasnio ovaj fenomen:
„Svijet prolazi kroz duboku geopolitičku tranziciju koja, poput luka, ima više slojeva, od kojih su neki vidljiviji od drugih. Na površini možemo vidjeti pojave poput Trumpove carinske ofanzive, radikalnog zaokreta udesno u različitim dijelovima svijeta, uključujući i pojedine zemlje Evrope i Latinske Amerike, porasta američke agresivnosti u Latinskoj Americi (Venezuela, Kuba), agresije Izraela i SAD-a prema Iranu itd. Svi ovi vidljivi aspekti samo su simptomi dubljih procesa, među kojima bih izdvojio dva ključna:
a) tzv. ‘četvrtu tehnološku revoluciju’ (vještačka inteligencija, robotika, industrija 4.0), koja redefinira strateške grane i prioritetna geografska područja globalne ekonomije;
b) paralelno s promjenama u proizvodnim snagama, javlja se i drugi, ništa manje važan trend, pojava i konsolidacija novih centara akumulacije na globalnom nivou, poput Kine i Indije.“
Govoreći o posljedicama ovih faktora, Ruiz ističe da oni uzrokuju temeljne ekonomske promjene:
„Kombinacija ova dva faktora, uz relativni pad konkurentnosti američke ekonomije, pokreće najuočljivije transformacije u globalnoj geopolitici, poput otvaranja novih resursnih frontova, borbe za kontrolu nad kritičnim mineralima, pokušaja opadajuće sile da uspori vlastiti pad, te, u slučaju našeg kontinenta, ažuriranja Monroove doktrine kroz Trumpov korolar, s ciljem jačanja kontrole nad ‘Našom Amerikom’ uz istovremeno podrivanje dobrih ekonomskih i diplomatskih odnosa koje imamo s Kinom i drugim vodećim državama u nastajućem multipolarnom svijetu.“
Kuba u Trumpovoj strategiji
Kao što je poznato, Trumpov projekat u Latinskoj Americi prevazilazi puku diplomatiju i ekonomski pritisak. Vojna akcija započela je u Karipskom moru u septembru 2025. godine protiv desetina malih plovila, pri čemu je bez sudskog postupka ubijeno više od 140 Venezuelaca, Kolumbijaca i državljana Trinidada. Ova operacija, kasnije nazvana „Operacija Južno koplje“, kulminirala je vojnim napadom na Venezuelu 3. januara 2026. godine, pod nazivom „Operacija Apsolutna odlučnost“. Tokom ove operacije SAD su izveli zračne napade širom Venezuele, usmrtivši 100 ljudi, te oteli predsjednika Nicolása Madura i prvu damu Ciliu Flores, koji se sada nalaze u zatvoru u New Yorku. Kroz tzv. „diplomatiju topovnjača“, SAD sada imaju faktičku kontrolu nad venezuelanskim naftnim rezervama.
Nakon ove operacije, Trump je trijumfalno izjavio da je Kuba sljedeća. U tu svrhu, pored uskraćivanja venezuelanske nafte, koja je ključna za opstanak Kube u 21. stoljeću, zaprijetio je povećanjem carina svakoj zemlji koja šalje ugljikovodike Kubi. To je izazvalo ozbiljnu humanitarnu krizu na Kubi, čija energetska mreža u velikoj mjeri zavisi od goriva.
Ruiz stoga smatra da rat protiv Kube predstavlja povezujući element američkih interesa u regiji: „Kuba je bila neugodna za američku elitu moći, ali ne zato što predstavlja prijetnju sigurnosti SAD-a, kako se često tvrdi. Ona je problematična jer je, od pobjede Revolucije 1959. godine, postala simbol onoga što Sjedinjene Države već 200 godina pokušavaju spriječiti u Latinskoj Americi: obnavljanja suvereniteta (političkog, ekonomskog i kulturnog) te trajnog nastojanja ka regionalnoj integraciji koja nije podređena interesima imperije.“
„Iako je izgovor za gušenje kubanskog naroda bio (i ostao) borba protiv socijalizma“, dodaje Ruiz, „ono što je od samog početka Revolucije zaista plašilo američke elite bila je njena sposobnost da inspiriše ostatak regije na emancipacijske, suverene i antiimperijalističke puteve.“
Na pitanje šta SAD žele postići padom revolucionarne vlasti na Kubi, profesor objašnjava: „U širem smislu, prvi cilj bio bi da se jednom zauvijek ukloni taj kontraprimjer koji žele izbjeći po svaku cijenu u regiji koja je i dalje izuzetno važna za kontrolu.“
Drugi ključni cilj, prema Ruizu, jeste da SAD zamijene politički sistem Kube sistemom pod svojom kontrolom. Time bi „ponovno preuzeli kontrolu nad otokom kao prostorom za osiguranje i širenje ekonomskih i geopolitičkih interesa vladajućih frakcija u SAD-u. Te frakcije imaju interese u određenim sektorima akumulacije (legalnim i ilegalnim) za koje bi Kuba mogla biti korisna: nekretnine, turizam, kockarnice, pa čak i trgovina drogom. Drugim riječima, nastojali bi pretvoriti Kubu ponovo u ono što je nekada bila za američku ekonomiju, ali u novim uvjetima 21. stoljeća.“
Da li je moguće djelovati protiv imperijalizma?
U svjetlu ove stvarnosti, može se činiti da je progresivnim i lijevim pokretima nemoguće pružiti otpor američkoj moći u vezi s Kubom. Ipak, Ruiz smatra da, iako je riječ o veoma složenom izazovu, otpor nije nemoguć:
„Prva linija djelovanja podrazumijeva argumentiranu osudu aktuelnih agresija. Ta osuda mora biti praćena organizacijom i mobilizacijom na svim mogućim frontovima, uključujući ulice, medije, institucionalne prostore i parlamente. Važno je priznati da se trenutno nalazimo u trenutku kada su progresivni pokreti u većini latinoameričkih zemalja u defanzivi. Stoga je nastavak odbrane od oligarhijskih i imperijalnih napada prioritet broj jedan.“
Međutim, Ruiz naglašava da progresivni i lijevi pokreti ne smiju ostati samo na odbrani, već moraju djelovati proaktivno:
„Treba težiti promjeni odnosa snaga kako bismo, gdje god je moguće, povratili važne poluge vlasti koje smo imali u nedavnoj prošlosti, poput državnih institucija. Izazov je da se to postigne kroz šire koalicije nego ranije, uključujući različite društvene aktere koji se ne moraju slagati oko svih aspekata programa, ali se slažu oko ključnih pitanja, poput odbrane nacionalnog i regionalnog suvereniteta, kako bi se izgradio horizont u kojem ‘Naša Amerika’ može stajati na vlastitim nogama. Također je nužno obnoviti projekat nesubordinirane integracije, kao i održavati mjere solidarnosti prema zemljama koje najviše trpe imperijalnu agresiju, poput Kube danas.“
Ovaj članak je izvorno objavljen na Peoples Dispatch.