Izraelska vojna doktrina, zasnovana na atentatima i kampanjama terora, nije uspjela ostvariti odlučujuće pobjede protiv Osovine otpora, čime su razotkrivene duboke strukturne slabosti izraelskog društva i njegove ratne strategije.
Cionistički entitet nije sposoban voditi stvarne, dugotrajne ratove, već se oslanja na atentate, obavještajne operacije i masovna bombardovanja kako bi izbjegao direktne i iscrpljujuće vojne sukobe sa svojim protivnicima. Od oktobra 2023. godine postalo je jasno da takva strategija predstavlja ozbiljnu slabost, posebno u kontekstu širenja okupacije.
Dana 3. marta 2026. godine, libanski Hezbollah osporio je izraelsku iluziju o približavanju „potpunoj pobjedi“ u ratu na sedam frontova. Uprkos najuspješnijim atentatima, operacijama Mossada i razornim zračnim napadima, uključujući brutalne napade na civilno stanovništvo Gaze, Izrael nije uspio potpuno poraziti nijednog svog ključnog protivnika.
Hezbollah, Hamas, Ansarullah, Islamski otpor u Iraku i Iranska revolucionarna garda i dalje postoje i nastavljaju djelovati. Čak ni genocidna kampanja u Gazi nije dovela do potpunog uništenja palestinskih pokreta otpora. Iako su pretrpjeli značajne gubitke, uključujući atentate na vodeće kadrove, to nije bilo dovoljno za ostvarenje konačne vojne pobjede.
Ključni problem izraelske strategije leži u prevelikom oslanjanju na tehnologiju, obavještajne metode i zračne udare, uz istovremenu ideološku slabost društva. Još 2000. godine, Sejjid Hasan Nasrallah upozorio je na ovu slabost kroz svoj poznati govor o „Paukovoj mreži“, tvrdeći da je izraelsko društvo iznutra krhko, uprkos vojnoj nadmoći.
Izraelsko društvo, duboko militarizirano i oslonjeno na koncept „građanske vojske“, teško podnosi velike vojne gubitke. Smrt vojnika ima snažan psihološki učinak na društvo, zbog čega izraelsko rukovodstvo nastoji minimizirati kopnene sukobe koji bi mogli dovesti do masovnih žrtava. Upravo ta nespremnost na dugotrajni rat iscrpljivanja potvrđuje Nasrallahovu tezu o unutrašnjoj slabosti cionističkog projekta.
Izraelska vojna doktrina historijski se zasnivala na kratkim, intenzivnim ratovima, oslanjajući se na superiornu vojnu silu. Međutim, suočavanje s pokretima otpora, koji su spremni na dugotrajnu borbu i velike žrtve, pokazalo je ozbiljna ograničenja takvog pristupa. Nakon neuspjeha u Libanu 2006. godine, razvijena je tzv. Dahiya doktrina, koja podrazumijeva masovno uništavanje civilne infrastrukture kako bi se izvršio pritisak na stanovništvo.
Ista strategija primjenjivana je godinama u Gazi kroz periodične vojne kampanje i atentate, ali ni ona nije spriječila jačanje palestinskog otpora, koji je na kraju uspio zadati Izraelu jedan od najvećih vojnih udaraca u njegovoj historiji.
Nakon 7. oktobra 2023. godine, Izrael je dodatno intenzivirao genocidnu kampanju u Gazi i proširio vojne operacije širom regije, oslanjajući se na iste metode koje su se već pokazale nedovoljnim. Atentati, ekonomski pritisci, teror nad civilima i posredničke grupe nisu mogli nadomjestiti izostanak stvarne sposobnosti za vođenje kopnenog rata visokog intenziteta.
Za stvarni poraz svojih protivnika, Izrael bi morao prihvatiti ogromne vojne gubitke, što njegovo društvo nije spremno podnijeti. Nasuprot tome, Palestinci, Libanci, Jemenci i Iranci pokazali su veću spremnost na dugotrajne žrtve u borbi za vlastiti opstanak.
Cionistički režim nastoji ostvariti projekt „Velikog Izraela“, ali bez spremnosti na žrtvu koja bi bila nužna za takav cilj. Umjesto političkog rješenja, poput dvodržavnog modela, koji je mogao osigurati dugoročnu stabilnost, izabrao je put etničke supremacije i kontinuirane agresije. Time se sve više suočava s vlastitim strateškim ograničenjima.
Opsesija promjenom režima u Iranu i oslanjanje na Sjedinjene Američke Države dodatno potvrđuju da Izrael nije sposoban samostalno slomiti regionalni otpor. U tom kontekstu, iluzija konačne pobjede sve više slabi, dok vojna sila bez političkog rješenja pokazuje svoje granice.
Izvor: almayadeen.net