11. juli 1995.
Prije trideset godina, snage Republike Srpske, separatističke entitetske jedinice potpomognute od strane Republike Srbije, okončale su zauzimanje grada Srebrenice nakon tri godine brutalnih sukoba. Gotovo odmah nakon toga, pripadnici Vojske Republike Srpske započeli su sistematski masakr. Više od osam hiljada ljudi je ubijeno, a više od trideset hiljada zlostavljano i protjerano u onome što je postalo poznato kao Srebrenički genocid.
Trideset godina kasnije: “Nikada više”
Uprkos stalnim genocidima kroz historiju, od Holokausta do Ruande, Srebrenice pa danas Gaze, takozvani međunarodni poredak nije naučio lekciju.
Za razliku od prošlih zločina, ono što se danas dešava u Gazi odvija se pred kamerama, uz punu svjesnost svijeta. Američke bombe se ispuštaju iz izraelskih aviona proizvedenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Britanski avioni nadlijeću Gazu i šalju podatke izraelskoj vojsci. Francuska šalje vojnu pomoć u milionskim iznosima.
Međunarodni krivični sud izdao je potjernice više od godinu dana nakon početka rata u Gazi, ali zapadne zemlje su ih odmah reinterpretirale u korist Izraela. Francuska je izjavila da izraelski lideri imaju imunitet, jer Izrael nije potpisnica Rimskog statuta. Slične izjave dali su lideri Njemačke i Poljske. Sjedinjene Američke Države su uvele sankcije zvaničnicima Međunarodnog krivičnog suda.
Saučesništvo, a ne neutralnost
Zapadne sile nisu pasivni posmatrači ovih zločina. One su aktivni učesnici. U Bosni su stajali pod plavom zastavom dok su civili ubijani. U Gazi ih finansiraju, naoružavaju i štite.
Baš kao što su Dutchbat snage omogućile genocid kroz pasivnost, tako danas Washington, London, Pariz i Berlin omogućavaju genocid kroz aktivnu podršku.
Izjava “Nikada više” postala je diplomatski refren, a ne moralna obaveza. Koristi se samo kada politički odgovara. Dok se Palestinci ubijaju, izgladnjuju i zatrpavaju ispod ruševina svojih domova, arhitekti takozvanog međunarodnog poretka pišu nova pravila za svoje saveznike.
Svijet je gledao Srebrenicu kako se događa i obećao da se to nikada neće ponoviti. Trideset godina kasnije, gledamo Gazu. Ovog puta uživo. Svaki ratni zločin je dokumentovan. Svako ubijeno dijete ima tačno vrijeme smrti. Svaka prekršena konvencija je zapisana i ignorisana.
Sjećanje na Srebrenicu znači djelovanje za Gazu
Obilježavati Srebrenicu, a šutjeti o Gazi, znači patiti od povijesne amnezije. To je uvreda za žrtve prošlih genocida da ih oplakujemo dok omogućavamo sljedeći.
Istinsko sjećanje znači prepoznavanje mehanizama genocida u stvarnom vremenu, prozivanje ne samo onih koji povlače okidače, već i onih koji ih finansiraju, naoružavaju i štite pravom veta.
Nije dovoljno položiti vijence. Nije dovoljno izraziti žaljenje. Nije dovoljno čekati da historija zabilježi šta se dogodilo. Moramo djelovati prije nego što postane prošlost.
Isti oni koji su ignorisali masovne grobnice u Bosni sada upravljaju dronovima nad Gazom. Isti diplomati koji su obećali “Nikada više” danas pišu izuzetke za svoje saveznike.
Dok se ti sistemi ne demontiraju, dok žrtve ne budu vrednovane bez obzira na rasu, vjeru ili geopolitičku korist, dok međunarodno pravo ne važi bez izuzetka, ciklus će se nastaviti.
A nova Srebrenica nije prijetnja u budućnosti. Ona se već događa.
Pripremila: E. Š.