Piše: E.Š.
Kada je u Siriji izbio rat, mnogi su vjerovali da se radi o pokušaju svrgavanja predsjednika Bašara al-Asada. Međutim, s današnje distance postaje sve jasnije: cilj nije bio pad Asada, nego pad Sirije kao države.
Sirijska država je, uprkos svim izazovima, bila ključni saveznik Irana i strateška veza sa libanskim Hezbolahom. Kroz Siriju je Iran slao oružje i vojnu podršku Hezbolahu, koji je time održavao stalni vojni pritisak na sjever Izraela.
S padom sirijskih institucija i raspadom teritorijalne kontrole, ta kopnena ruta je prekinuta. To je značilo da Hezbolah više ne može lako dobijati oružje, a njegov kopneni kapacitet za napad na Izrael je ozbiljno oslabljen.
Borbe u Siriji nisu bile jednostavne. Hezbolah je od početka ukazivao na opasnost ekstremističkih i isključivih grupa koje su se, pod plaštom opozicije, pokušavale nametnuti kao novi upravljači Sirije. Ulazak Hezbolaha u sirijski rat bio je opravdavan upravo ovom procjenom – da se ne radi o borbi za demokratiju, već o rušenju države zarad haosa. Danas se jasno vidi da su njihove analize bile ispred svog vremena, a da mi i dalje živimo brutalnu stvarnost nerazumijevanja, pojednostavljivanja i redukcije geopolitičkih procesa na crno-bijelu, binarnu logiku.
Onemogućavanje direktne iranske podrške Hezbolahu direktno je uticalo na smanjenje napada sa sjevera Izraela, gdje je stanovništvo živjelo pod stalnim raketnim udarima. Od 2023. Hezbolah je intenzivirao te napade, što je dovelo do masovnog raseljavanja izraelskih civila sa sjevera zemlje. Ovaj pritisak je predstavljao ozbiljan politički problem za vladu Benjamina Netanyahua, koja je morala da odgovori na kritike zbog nesigurnosti granica.
Danas, kada je Sirija de facto razorena, a Hezbolah logistički oslabljen, taj pritisak je znatno smanjen. Izrael više nije izložen kao ranije. Postavlja se pitanje: da li je pad Sirije zapravo strateški pomogao Izraelu više nego ikome drugom?
Još jedno važno pitanje je Golanska visoravan – teritorija koju je Izrael okupirao od Sirije 1967. i jednostrano pripojio 1981. godine. Slabljenjem Sirije, ta teritorija je postala trajno izgubljena za Damask, dok Izrael učvršćuje svoju prisutnost i infrastrukturu u tom području.
Dakle, kada gledamo sve efekte pada Sirije, jasno je da se ne radi samo o unutrašnjem ratu ili borbi protiv jednog režima. Radi se o geopolitičkom preoblikovanju Bliskog istoka, u kojem je Izrael, bez velikih direktnih ratova, dobio ono što godinama nije mogao silom:
– slabljenje svojih neprijatelja,
– sigurniji sjeverni front, i
– veću kontrolu nad spornim teritorijama.
Ovo su ozbiljna pitanja o kojima tek treba početi razgovarati — jer posljedice sirijskog rata tek sada dolaze do izražaja.