U turskoj političkoj i strateškoj doktrini protekle decenije, Sirija je predstavljala jedno od ključnih žarišta vanjske politike — kako u simboličkom, tako i u praktičnom smislu. No, niz pogrešnih kalkulacija doveo je do geopolitičkog obrata koji, umjesto koristi, sve više liči na težak strateški poraz.
Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Republike Turske, bio je jedan od najglasnijih regionalnih lidera koji su javno podržali rušenje sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Ta podrška nije bila samo politička – iz Turske su godinama prolazile oružane grupe i logistički kanali namijenjeni raznim frakcijama unutar sirijske opozicije. Simbolički i ideološki, kampanja je imala i porodičnu dimenziju: Erdoganova kćerka nije skrivala svoje simpatije prema antiasadovskim snagama, o čemu su svjedočile i njene objave na društvenim mrežama.
Međutim, euforija i trijumfalizam su se pokazali kao slavlje kratkog daha. Jedan od ključnih motiva za tursku podršku svrgavanju Assada bio je očekivani povratak miliona sirijskih izbjeglica iz Turske u postkonfliktnu Siriju. Taj cilj je Erdoganovoj vladi bio i politički i ekonomski prioritet, naročito jer je uoči posljednjih izbora opozicija snažno zagovarala planove repatrijacije izbjeglica u Siriju. Nasuprot tome, Erdogan nije mogao ponuditi sličan narativ jer bi to značilo ugrožavanje osjetljivog balansa njegove vlastite glasačke baze.
No, umjesto povratka izbjeglica, ono što je uslijedilo bio je niz neželjenih posljedica za samu Tursku. Svrgavanjem Assada i ponovni sukobi u Siriji otvorili su prostor za ubrzano izraelsko napredovanje u regiji, čime su dovedeni u pitanje i turski interesi. Erdoganova politika – umjesto da stabilizira okruženje – pomogla je fragmentaciji sirijskog prostora i omogućila dublje pozicioniranje Izraela i njegovih interesa, ne samo prema Libanu i Gazi, već i prema teritorijama blizu turske granice.
Najtragičniji aspekt Erdoganove pogrešne procjene jeste odluka što je — zbog kratkoročnih interesa i političkih ustupaka — padom Sirije obustavljen dotok oružja i podrške Hezbollahovim linijama otpora. U tom potezu izgubili su i Gaza i Hezbollah, našavši se izolovani, a Turska se pokazala kao partner koji ne samo da nije pouzdan, već ni strateški kompetentan da izdrži duže igre. Njegova realpolitika, oslonjena na sporazume s nestabilnim, nezajazljivim, nemoralnim i egocentričnim silama, od kojih je svaka prvenstveno vođena vlastitim hegemonističkim interesima, rezultirala je time da Ankara danas ima manje kontrole, manje utjecaja i više unutrašnjih problema nego ikada ranije.
U konačnici, Erdoganova politika prema Siriji i Bliskom istoku u cjelini pokazuje klasičan primjer kada nacionalna strategija biva taocem pogrešnih procjena, ideoloških fantazija i populističkih potreba — na štetu i države i regije.
Piše: E.Š.