Razgovor s profesorom Avi Shlaimom
U intervjuu objavljenom u uglednom akademskom časopisu Journal of Holy Land and Palestine Studies (2025), palestinsko-jordanski pisac i profesor Tayseer Abu Odeh i doktorantica Shahd Dibas vodili su razgovor s Avi Shlaimom, poznatim izraelsko-britanskim historičarem i istaknutim članom pokreta tzv. “novih izraelskih historičara”. Povod razgovoru bila je eskalacija izraelske vojne agresije na Gazu nakon 7. oktobra 2023. godine. Intervju ne samo da kontekstualizira aktuelni genocid u Gazi, već i razmatra ideološke, historijske i psihološke temelje izraelske politike kroz prizmu naseljenog kolonijalizma, aparthejda i sustavne eliminacije palestinskog naroda.
Profesor Shlaim od samog početka naglašava da izraelska naracija o 7. oktobru kao “početku rata” predstavlja selektivan i prikaz prilagođen političkim ciljevima. Istinska pozadina sukoba, tvrdi on, leži u više od šest decenija izraelske vojne okupacije, započete još 1967. godine, a ukorijenjene u britanskoj kolonijalnoj administraciji od 1917. godine, pa sve do Nakbe 1948. godine. Shlaim jasno iznosi stav da je izraelska okupacija nelegalna po svim tačkama međunarodnog prava, te da je karakteriše niz ratnih zločina, uključujući aparthejd, prisilna iseljavanja i kolektivno kažnjavanje civilnog stanovništva.
Poseban segment razgovora posvećen je razmatranju uloge Hamasa. Shlaim insistira na razlikovanju političkog i vojnog krila ove organizacije. Podsjeća da je Hamas pobijedio na demokratskim izborima 2006. godine te da ima politički legitimitet među Palestincima, za razliku od Palestinske samouprave u Ramallahu, koju opisuje kao kolaboracionistički režim. Dok osuđuje napade na civile, Shlaim upozorava na opasnost poistovjećivanja cijelog palestinskog naroda s “terorizmom”. Pravo na oružani otpor pod okupacijom, tvrdi on, priznato je brojnim rezolucijama Ujedinjenih nacija, Deklaracijom o prijateljskim odnosima iz 1970. godine i Međunarodnim humanitarnim pravom.
U razgovoru se dotiče i psihoanalitičkih tumačenja izraelske politike, posebno u kontekstu traume Holokausta. Navodeći radove Jacqueline Rose, Shlaim analizira izraelsku opsesiju silom, vojnu supremaciju i duboku fiksaciju na “nikada više” kao motiv izraelskog militarizma. U tom smislu, cionizam tumači ne samo kao politički, nego i kao psihološki projekt nadmoći, koji se temelji na isključivanju drugog, posebice Arapa i muslimana.
Značajan prostor posvećen je i pitanju identiteta tzv. Arapskih jevereja (Mizrahija), među koje i sam Shlaim spada. Kritikuje izraelsko društvo zbog duboko ukorijenjenog rasizma prema jevrejima arapskog porijekla, koji su, kako bi se uklopili u novi nacionalni identitet, nerijetko morali preuzeli društveno nametnute predrasude i neprijateljstvo prema vlastitom arapskom naslijeđu. Fenomeni kao što su političke karijere Itamara Ben-Gvira i drugih ekstremista iračkog porijekla objašnjava se upravo ovim mehanizmima potiskivanja identiteta i “pretjeranog dokazivanja lojalnosti”.
U retrospektivi cionizma, Shlaim navodi da je nastanak Izraela utemeljen na monumentalnoj nepravdi prema Palestincima. Naglašava da su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija odigrale ključnu ulogu u podršci kolonijalnom projektu, ne samo u njegovom nastanku, već i u njegovom održavanju sve do danas. Posebno kritizira instrumentalizaciju Holokausta u svrhu političkog legitimiranja izraelskog nasilja, naglašavajući da lekcija Holokausta ne može biti “nikada više samo za jevreje”, već “nikada više nikome”.
Shlaim, iako pesimist po pitanju skorog političkog rješenja, zastupa ideju jedinstvene demokratske države na prostoru od rijeke Jordan do Sredozemnog mora, u kojoj bi svi građani imali jednaka prava, bez obzira na etničku i vjersku pripadnost. U tom kontekstu, zalaže se za afirmaciju arapsko-jevrejskog identiteta, koji vidi kao put ka ponovnoj uspostavi kosmopolitskog suživota kakav je postojao u Bagdadu prije pojave cionizma.
Intervju zaključuje analizom uloge “novih historičara” poput Ilana Pappéa, Bennya Morrisa (prije njegovog ideološkog zaokreta udesno) i samog Shlaima, koji su, kroz sistematsku obradu arhivskih izvora, razotkrili mitove izraelske historiografije. Ovi historičari, kako je jednom kazao Edward Said, nisu samo donijeli istinu izraelskoj javnosti, već su i palestinskom narodu vratili narativ koji odgovara njihovom historijskom iskustvu.
U vremenu kada je izraelska vojska sprovela više od sedam velikih ofanziva na Gazu, a od 7. oktobra 2023. do 20. jula 2025. poginulo je najmanje 58.900 Palestinaca—među kojima više od 17.000 djece—ovaj intervju predstavlja moralno i intelektualno svjedočanstvo o genocidnoj logici koja stoji u srži savremenog izraelskog kolonijalnog projekta.“
Izvori:
Shlaim, A. (2023). Three Worlds: Memoirs of an Arab Jew. Oneworld.
Shlaim, A. (2014). The Iron Wall: Israel and the Arab World. W. W. Norton & Company.
Pappé, I. (2007). The Ethnic Cleansing of Palestine. Oneworld.
Finkelstein, N. (2000). The Holocaust Industry. Verso.
Rose, J. (2005). The Question of Zion. Princeton University Press.
Fanon, F. (1963). The Wretched of the Earth. Grove Press.
Wolfe, P. (2006). “Settler Colonialism and the Elimination of the Native”, Journal of Genocide Studies, No. 8.
Journal of Holy Land and Palestine Studies, Vol. 24, No. 1 (2025): 17–36.