Dok svakodnevno pratimo vijesti koje oblikuju našu sliku svijeta, rijetko se zapitamo koji je to svijet koji gledamo. Svijet koji nam se svakodnevno prikazuje kroz zapadnocentrične medije, posebno na Balkanu, često je selektivan, sužen i nimalo reprezentativan za ono što se uistinu događa na globalnom nivou. U trenutku kada svjedočimo možda najkrupnijim geopolitičkim pomjeranjima u posljednjih trideset godina, dominantni narativ i dalje ostaje vezan za Zapad i njegove političke, ekonomske i vojne standarde, iako stvarna moć sve više izmiče njegovim rukama.
Tarife umjesto sankcija: posljednji trzaji hegemonije
Nakon što je postalo očito da sankcije više ne daju željene rezultate, naročito protiv otpornih sila poput Rusije, Irana i Kine, Sjedinjene Američke Države prešle su na novi oblik pritiska – tarife. Kroz ekonomske ucjene, Washington pokušava prisiliti ostatak svijeta da uskladi svoju trgovinsku politiku s američkim interesima. No, ono što ih sada dočekuje više nije tiha poslušnost, već otvoreni otpor.
Brazil, Indija i Kina, tri ključna aktera globalnog Juga, jasno su stavili do znanja da ih američke prijetnje tarifama neće natjerati da odustanu od kupovine ruske nafte. Njihova pozicija nije tek politička, nego i izraz suvereniteta. Kina je, prvi put na ovom nivou diplomatskog jezika, poručila Washingtonu: „Dosta je vašeg maltretiranja.“ Taj ton nije samo neuobičajen, nego i jasan znak da se završava dug period trpljenja imperijalne nadmoći.
Iran: David protiv Golijata
U istom duhu, i regionalni akteri poput Irana pokazuju sve veći kapacitet otpora. Nakon nedavnog dvanaestodnevnog rata sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, Iran je shvatio da se mora strateški pripremiti za realne prijetnje, ne samo regionalne nego i globalne. Teheran od 1979. godine tvrdi da glavni centar odlučivanja ne sjedi u Tel Avivu, već u Washingtonu, te je u skladu s tim ubrzao razvoj svog interkontinentalnog raketnog programa s ciljem odvraćanja američkog militarizma.
Najnoviji primjer je testiranje rakete Khorramshahr 5, dometa 12.000 kilometara, što pokriva razdaljinu između Teherana i Washingtona. Brzina od 16 Macha i mogućnost nošenja bojeve glave težine dvije tone čine ovu raketu ključnim faktorom odvraćanja. Posebno je opasna iz perspektive odbrane zbog tehnologije manevrisanja u fazi pada, razvijene na projektilima Fattah. Presretanje takvog projektila gotovo je nemoguće, jer nijedna umjetna inteligencija ne može izračunati putanju koja se konstantno i naglo mijenja u završnoj fazi leta.
Ova tehnologija nije samo teorijska, već je testirana u borbenim uslovima tokom nedavnog sukoba. Time je Iran poslao jasnu poruku: vrijeme nekažnjenog imperijalnog djelovanja u regiji dolazi kraju.
Promjena paradigme: ekonomija više nije zapadni ekskluzivitet
Ove vojne promjene prate i ekonomske. Mit o apsolutnoj dominaciji grupe G7, koju čine Sjedinjene Američke Države, Kanada, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija i Japan, više ne stoji. Iako su to i dalje bogate države, njihov udio u globalnom BDP-u pao je na oko 28%, dok BRICS – grupa koju čine Kina, Rusija, Indija, Brazil, Južnoafrička Republika i sve veći broj novih članica – učestvuje s preko 35% svjetskog BDP-a, a taj broj raste.
Štaviše, BRICS zemlje čine oko 45% svjetske populacije, dok G7 obuhvata svega 12%. To znači da se više ne može govoriti o „međunarodnoj zajednici“ u starom zapadnom smislu riječi, već upravo suprotno. Zapad postaje ostrvo, dok se novi svjetski poredak formira na temeljima multipolarnosti, saradnje i suvereniteta.
Zaključak: u svijetu koji se budi, hegemonija više nije standard
Geopolitički pejzaž 2025. godine jasno pokazuje da imperijalni mehanizmi kontrole gube svoju moć. Tarife, sankcije, pa čak ni vojni pritisci više ne garantuju poslušnost. Suverene zemlje dižu glas, razvijaju tehnologiju i grade ekonomske saveze van kontrole Zapada. A dok se svijet mijenja pred našim očima, publika zapadnocentričnih medija često ostaje bez informacija, bez konteksta i bez svijesti o promjenama koje nas već oblikuju.
Piše: E.Š.